Umro Aleksa Šantić, srpski pesnik i akademik – 1924. godina

Aleksa Šantić je rođen u Mostaru, od oca Rista i majke Mare, gde je proveo većinu života. Otac mu je umro u ranom detinjstvu, pa je živeo u porodici strica Miha zvanog 'Adža'. Pošto je živeo u trgovačkoj porodici, ukućani nisu imali dovoljno razumevanja za njegov talenat.

Završio je trgovačku školu u Trstu i Ljubljani, potom se vratio u Mostar.

Iz Trsta se vratio u Mostar 1883. godine i tu zatekao „neobično mrtvilo”, koje je bilo posledica „nedavnog ugušenog hercegovačkog ustanka protiv Austrije”, kako piše o njemu Vladimir Ćorović. Bio je „prvo vreme prilično povučen”, vodio knjige u očevoj trgovini i čitao „listove i knjige do kojih je mogao u Mostaru doći”. Nekoliko godina kasnije započeo je svoj književni i društveni rad.

Najveća dela stvarao je krajem 19. i početkom 20. veka. Uzori su mu bili srpski pisci Vojislav Ilić i Jovan Jovanović Zmaj, a od stranih je najviše poštovao Hajnriha Hajnea. U njegovim pesmama ima emocionalnog bola, rodoljublja, ljubavne čežnje i prkosa za nacionalno i socijalno ugrožen srpski narod.

1887. postao je saradnik „Goluba”, zatim „Bosanske vile”, „Nove Zete”, „Javora”, „Otadžbine.” Bio je 1888. osnivač i predsednik Srpskog pevačkog društva „Gusle”, koje uzima za program negovanje pesme i razvijanje nacionalne svesti. Zatim je izabran za prvog potpredsednika mostarskog pododbora „Prosvete”. Godine 1896. kada je pokrenuta „Zora” bio je jedan od njenih prvih urednika.

1902. otišao je u Ženevu, ali je tamo jedva „izdržao tri nedelje; u naivnoj pesmi „Ja ne mogu ovde” on je prostosrdačno zavapio kako ne može da podnese tuđinu”. 1907. Mostar ga je izabrao „kao jednog od svoja četiri predstavnika” za prvu skupštinu Narodne organizacije. 1908. je „počeo da ozbiljno poboljevati, najpre od kamena u bubrezima, a posle, iza Svetskog rata, od toboparalize.” „Za vreme aneksione krize bio je, sa Svetozarom Ćorovićem i Nikolom Kašikovićem, prebegao u Italiju i stavio se na raspoloženje srpskoj vladi, kao što će to ponoviti i 1912. godine, na početku Balkanskog rata”

Kupio je 1910. vilu u Borcima kod Konjica, gde je živeo 1913. godine kada su ga austrougarske vlasti proterale iz Mostara.

U toku Prvog svetskog rata zatvoren je kao talac i „u dva puta ponavljanoj parnici” optuživan zbog svojih pesama. Po završetku rata izabran je u Mostaru za člana Srpskog odbora.

Za vreme njegovog života književna kritika je istakla dva „osnovna i jaka” osećanja u njegovoj poeziji. Prvo osećanje je „žarka ljubav prema svome narodu”. Od početka to osećanje javlja se, uglavnom, u tri vida: kao ponos junačkom prošloću, kao protest protiv mučne sadašnjosti i kao vera u bolju budućnost do koje će se doći kroz borbu i pobedu koja će predstavljati vaskrsnulu prošlost.

Protest protiv mučne sadašnjosti, kao jedan od vidova u kojima se izražava rodoljubivo osećanje, nalazi se često u Šantićevim pesmama. Jedna od njih je ukazivanje na tešku narodnu bedu prouzrokovanu neprijateljskim pljačkanjem – kao, na primer, u pesmi „O, klasje moje” iz 1910. godine:

Svu muku tvoju, napor crna roba
poješće silni pri gozbi i piru,
a tebi samo, ko psu u sindžiru,
baciće mrve… O, sram i grdoba!

Drugi iskaz protesta je optuživanje „obeščašćenog i kukavnog doba”. To optuživanje odmereno je prema junačkoj prošlosti i prema zahtevima budućnosti koja je takođe određena junačkom prošlošću. U tom duhu je, na primer, pesma iz 1908. godine koja počinje stihom „Obeščašćeno i kukavno doba”.

Tokom života je objavio veliki broj pesama, a od dela se izdvajaju: „Hasanaginica”, „Na starim ognjištima”, „Anđelija”, „Nemanja” i „Pod maglom”. Najpoznatije njegove pesme su: „Emina” (1903), „Ne vjeruj” (1905), „Ostajte ovdje” (1896), „Pretprazničko veče” (1910), „Što te nema?” (1897), „Veče na školju” (1904), „O klasje moje” (1910), „Moja otadžbina” (1908).

Izabran je za dopisnog člana Srpske kraljevske akademije 3. februara 1914.

Umro je od tuberkoloze u Mostaru 2. februara 1924.

 

Ostali događaji na današnji dan:

1596. Japanski šogun Hidejoši zabranio hrišćanstvo u Japanu i naredio pogubljenje 26 osoba koje su prešle u katoličku veru. To su bili prvi katolički “mučenici” Japanci.

1679. Umro holandski pisac Jost fan den Fundel, najplodniji i najznačajniji književnik holandskog baroka.

1792. Britanci zauzeli pola teritorije indijske države Majsor pošto su porazili vojsku sultana Tipu Sahiba.

1814. U Beču objavljena “Mala prostonarodna slavenoserbska pesmarica” Vuka Karadžića, što je označilo početak upoznavanja Evrope sa srpskom narodnom poezijom.

1840. Rođen škotski pronalazač Džon Bojd Danlop, 1887. izumeo pneumatsku gumu.

1885. Belgijski kralj Leopold II proglasio afrički Kongo za ličan posed pod nazivom Nezavisna država Kongo.

1887. U milanskoj Skali prvi put izvedena Verdijeva opera “Otelo”.

1893. Umro srpski glumac Toša Jovanović, član Narodnog kazališta u Zagrebu i Narodnog pozorišta u Beogradu, jedan od najvećih srpskih glumaca XIX veka.

1917. Usvajanjem novog Ustava Meksiko postao federativna republika od 28 saveznih država. Proklamovana agrarna reforma i crkva odvojena od države.

1919. Rođen grčki državnik i ekonomista Andreas Papandreu, osnivač Svegrčkog socijalističkog pokreta 1974. i prvi socijalistički premijer Grčke od 1981. do 1989. i od 1993. do januara 1996, kad se povukao zbog bolesti.

1971. U Belfastu tokom nemira ubijen britanski vojnik, prvi od dolaska britanskih trupa u Severnu Irsku 1969.

1983. U eksploziji bombe u prostorijama Palestinske oslobodilačke organizacije u Bejrutu poginule 22 osobe.

1983. U Lionu posle izručenja iz Bolivije uhapšen ratni zločinac Klaus Barbi, jedan od šefova Gestapoa u okupiranoj Francuskoj u Drugom svetskom ratu. Barbi se u Boliviji skrivao 32 godine.

1988. Vrhovni sud SSSR ukinuo presudu kojom su u martu 1938, u vreme Staljinovih “čistki”, osuđeni i potom ubijeni Nikolaj Buharin, Aleksej Rikov i niz drugih sovjetskih partijskih i državnih rukovodilaca. Oni potom posmrtno rehabilitovani.

1993. Umro američki režiser, scenarista i producent Džozef Leo Mankievič, dobitnik 2 “Oskara” za režiju i 2 za scenario.

1994. Tokom bosanskog rata na sarajevskoj tržnici Markale u centru grada od granate poginulo 68, ranjeno 200 ljudi. Čelnici NATO dali ultimatum bosanskim Srbima, pod pretnjom bombardovanja njihovih položaja, da u roku od 10 dana povuku teško naoružanje na 20 kilometara od centra Sarajeva, a od armije BiH zatraženo da svoje teško naoružanje u gradu stavi pod kontrolu mirovnih snaga.

1996. Vlasti u Sarajevu uhapsile i kasnije predale Međunarodnom sudu za ratne zločine u Hagu srpske oficire Đorđa Đukića i Aleksu Krsmanovića, što je izazvalo ozbiljnu političku krizu u tek uspostavljenim kontaktima dva bosanska entiteta. Đukić umro u zatvoru, a Krsmanović oslobođen optužbe.

1997. Tri najveće švajcarske banke osnovale, pod snažnim međunarodnim pritiskom, fond od 100 miliona švajcarskih franaka za žrtve holokausta. Pritisak usledio po otkriću da su švajcarske banke sarađivale s nemačkim nacistima u Drugom svetskom ratu u skrivanju novca i dragocenosti zatočenih i ubijenih Jevreja.

1997. U akcijama beogradske policije protiv protesta građana zbog fasifikovanja izbornih rezultata, između 2. i 5. februara uhapšeno oko 100, povređeno više od 300 demonstranata. Svakodnevne demonstracije nastavljene.

1999. U 76. godini umro Nevil Boner, prvi Aboridžanin-poslanik u australijskom parlamentu.

2000. U 98. godini umro Klod Otan Lara, jedan od najistaknutijih i najplodnijih francuskih filmskih reditelja.