Nagađanja i procene: Mogu li roboti da okriju nestali avion?

U traganju za izgubljenim malezijskim avionom koristi se najmodernija tehnologija. Možda će tačku na misteriju leta MH370 staviti tim podvodnih robota. Jedna od tih mašina dolazi iz Nemačke.

Sve je više naznaka da je Boing 777 Malezija Erlajnsa završio u Indijskom okeanu. Najpre su na satelitskim snimcima uočeni navodni delovi olupine na oko 2.000 kilometara zapadno od Perta u Australiji. Zatim je malezijska vlada 24. marta objavila procenu britanske institucije za istragu nesreća u vazduhoplovstvu AAIB, po kojoj signali sa nestalog aviona takođe upućuju da se pad odigrao u tom regionu, piše Dojče vele.

Ako timovi za potragu pronađu delove olupine sa leta MH370, to će im pomoći da preciznije utvrde oblast u kojoj se avion srušio. Stručnjaci će najpre pokušati da izračunaju odakle su morske struje donele delove aviona. Zatim bi na scenu mogao da stupi tim autonomnih podvodnih robota tipa „Ambis” (Abyss).

Tri podmornice na istom zadatku

Samonavođene podmornice imaju oblik valjka ili cigare i postoje samo tri takve mašine na svetu. Jedna od njih pripada Centru za istraživanje okeana u Kilu GEOMAR, a dve Institutu za okeanografiju iz Bostona. Ti roboti su jedini koji mogu da sistematski pretražuju morsko dno na dubinama od 6.000 metara i da pri tome beleže svoje rezultate tako detaljno da su vidljivi i predmeti veličine do kutije za cipele.

Direktor kilskog instituta Geomar Peter Hercig za Dojče vele kaže da su ti roboti spremni da pomognu ako zatreba. On je zbog toga već stupio u kontakt sa partnerskom organizacijom u Bostonu.

Upravo te dve ustanove su već sarađivale u traganju za avionom Er Fransa koji se srušio u junu 2009. Tom prilikom je valjalo pretražiti 2.000 kvadratnih kilometara dna južnog Atlantika, što su tri automatizovane podmornice i učinile u dve odvojene ekspedicije tokom 2010 i 2011. godine. Olupina je otkrivena tek aprila 2011, na preko četiri kilometara dubine, i to na samoj ivici oblasti koja se pretraživala.

Iz toga se može zaključiti da sve zavisi od preciznosti istražitelja čiji posao je da pronađu mesto rušenja. „Kada bi taj proces bio pouzdaniji, traganje bi bilo mnogo kraće”, kaže Peter Hercig, „ipak je impresivno što je oblast pretrage bila sužena, makar u tolikoj meri.”

Karte u tri dimenzije

Ova tri robota-ronioca su opremljena posebnim sonarima koji se nalaze ispod njihovog trupa, sa leve i desne strane. Na taj način se dobija trodimenzionalna slika morskog dna. Budući da ovi roboti rade koordinisano kada su na zadatku, mogu da isplaniraju svoje kretanje tako da dopunjuju jedni druge. Svaki od njih može da putuje brzinom od 3,5 čvorova ili pet kilometara na sat, i da preveli oko sto kilometara na dan. Pri tome uglavnom plove oko 25 do 50 metara nad dnom.

Njihovi senzori mogu da pokriju oko 100 metara morskog dna u širinu, ali realni domet zavisi od konfiguracije terena. To u praksi znači da ovaj tim robota može pretraži oko 30 kvadratnih kilometara za 24 sata. Oni zatim izranjaju i šalju svoj položaj brodu na kome se nalaze naučnici odgovorni za njih. Ti stručnjaci sakupljaju robote, presnimavaju podatke iz njihovih memorija i menjaju ispražnjene baterije.

U slučaju opasnosti, brod može da usmerava podmornicu. Srećom, za tim gotovo nikad nema potrebe. „To je uređaj koji je korišćen u mnogo zadataka, i na njega u principu možemo da se oslonimo”, kaže Hercig, „mada nikada ne možemo da budemo apsolutno sigurni da će se vratiti na površinu”.

Metal, kamen, ili nešto treće?

Sonar na ovim mašinama beleži reljef morskog dna, ali prepoznaje i materijale po gustini. „Najbolje razlikujemo stenje, talog, metal i veštačke materijale” objašnjava direktor instituta.

Osim što pomažu kod tragedija poput pada aviona, geolog Hercig smatra da takve misije služe nauci: „Tih 2.000 kvadratnih kilometra su najbolje proučeni deo morskog dna na svetu” kaže on. „Sve je puno diferenciranije nego što izgleda kada se takve mape prave sa brodova koji se nalaze na četiri kilometara iznad dna.” Uz to, tako precizne karte mogle bi da se iskoriste u potrazi za sirovinama u podvodnom tlu.

Direktor Geomara još uvek čeka na poziv da se uključi u potragu za letom MH370. Do tada, njegove kolege rade na svojim robotima. Na primer, nemačka podmornica dobija potpuno nove baterije, po prvi put nakon pet godina rada. Takva zamena košta 330.000 evra.