Najsmrtonosniji naučnik ikada bio je Rus?! KRIV ZA SMRT SEDAM MILIONA LJUDI, a sada je PONOVO POPULARAN

Trofim Lisenko
Wikipedia

Iako je nemoguće reći zasigurno, sovjetski naučnik Trofim Lisenko je verovatno ubio više ljudi nego bilo koji drugi pojedinačni naučnik u istoriji. Brojna naučna dostignuća kao što su dinamit, otrovni gasovi i atomske bombe odnela su brojne živote. Ali Lisenko, sovjetski biolog, osudio je možda milione ljudi na gladovanje svojim pogrešnim istraživanjima u oblasti poljoprivrede - i to je učinio bez oklevanja!

 

Pošto je odrastao u siromaštvu početkom 20. veka, Lisenko je iskreno verovao u obećanje komunističke revolucije. Kada bi došlo do sukoba nauke i doktrine komunizma, on bi uvek odabrao ovo potonje – bio je uveren da biologija na kraju mora da odgovara ideologiji. Ali to nikad nije niti će biti tako.

Na neki uvrnuti način njegova posvećenost ideologiji pomogla je danas “oporavku” njegove reputacije u Rusiji. Zbog svog neprijateljstva prema Zapadu i nepoverenja prema zapadnoj nauci, on trenutno uživa u novoj popularnosti u svojoj domovini, gde antiamerička osećanja jačaju, navodi se u tekstu u “Atlantiku”.

 
Lisenko je stigao do vrha sovjetske nauke neverovatno brzo. Rođen je 1898. godine u porodici seljačkih farmera i bio je nepismen do 13. godine.

On je ipak iskoristio rusku revoluciju i primljen je u nekoliko poljoprivrednih škola, gde

 

Trofim Lisenko, Foto: Wikipedia

je, između ostalih projekata, počeo da eksperimentiše sa novim metodama gajenja graška tokom dugih, oštrihsovjetskih zima. Iako je vodio loše osmišljene eksperimente i verovatno falsifikovao neke od svojih rezultata, istraživanje mu je donelo pohvale državnih novina 1927. godine.

Zvaničnici su ga smestili na čelo sovjetske poljoprivrede tridesetih godina. Kontroverzni naučnik je čak 40 godina slavljen kao “bosonogi naučnik” i bio je na čelu Instituta za genetiku u Moskvi sve do 1965.

Jedini problem je bio taj što je imao sulude naučne ideje. Konkretno, mrzeo je genetiku.

Lisenko je tvrdio da se stečene osobine mogu naslediti već u idućoj generaciji, čime je odbacio Mendelove zakone nasleđivanja. Ta njegova teorija se i danas naziva lisenkizam. Na neki način on je negirao da geni postoje.

Umesto Mendelovih zakona, kako je novinar Džasper Beker opisao u knjizi “Gladni duhovi”, Lisenko je promovisao marksističku ideju da samo životna sredina može da oblikuje biljke i životinje. Stavite ih u odgovarajuće okruženje i izložite ih pravim stimulusima, izjavio je on, i možete ih transformisati do beskonačnosti.

Vlastima je obećavao da će povećati prinose useva širom zemlje i pretvoriti prazne ruske livade u velike farme.

Takve tvrdnje su bile upravo ono što su sovjetski lideri želeli da čuju. Krajem dvadesetih i početkom tridesetih godina Josif Staljin – uz podršku Lisenka – pokrenuo je katastrofalnu šemu za “modernizaciju” sovjetske poljoprivrede, prisilivši milione ljudi da se pridruže kolektivnim državnim farmama.

Rezultat je bio široko rasprostranjen pad useva i glad. Staljin je, međutim, odbio da promeni kurs i naredio Lišenku da reši katastrofu drugim metodama zasnovanim na svojim radikalnim novim idejama. Lisenko je prisilio poljoprivrednike da seju seme veoma blizu, jer prema njegovom “zakonu života vrsta” biljke iz iste “klase” nikad se ne takmiče jedna sa drugom. Takođe je zabranio svu upotrebu đubriva i pesticida.

Pšenica, raž, krompir, repa – većina uzgajanih prema Lisenkovim metodama – potpuno su propali, osušili se ili istrulili.

Staljin i dalje zaslužuje najveći deo krivice za glad, koja je ubila najmanje sedam miliona ljudi, ali je Lisenkova praksa produžila i pogoršala nedostatak hrane.

Lisenko je imao i kritičare, ali oni nisu dobro završili. Tako je na primer genetičar i botaničar Nikolaj Vavilov, koji je pokušavao da uveri samog Staljina u to da Lisenko greši, uhapšen 1940. godine i umro je u zatvoru.

 

Lisenko u Kremlju, Foto: Wikipedia

Kako objašnjava članak u žurnalu “Current biology”, Lisenko je u poslednjih nekoliko godina doživeo renesansu u Rusiji. Pojavilo se nekoliko knjiga i radova koji hvale njegovo nasleđe, podstaknuti onim što članak naziva “čudnom koalicijom ruskih desničara, staljinista, nekoliko kvalifikovanih naučnika, pa čak i pravoslavne crkve”.

Postoji nekoliko razloga za njegovo iznenadanu popularnost. Novo polje genetike zvano epigenetika učinilo je neke ideje slične njegovim – modernim. Većina živih stvari ima hiljade gena, ali svi geni nisu aktivni odjednom. Neki se uključuju ili isključuju unutar ćelija, ili su aktivirani ali različitog intenziteta. Istraživanje ovih promena u “ekspresiji gena” naziva se epigenetika.

Uslovi životne sredine su često ono što utiče na uključivanje ili isključivanje gene. U određenim slučajevima, ove promene uslovljene spoljašnjim uslovima i mogu čak da se prenesu sa roditelja na dete – baš kao što je tvrdio Lisenko.

Međutim, i površan pogled na njegova dela pokazuje da on nije predvideo epigenetiku. Dok je Lisenko tvrdio da geni ne postoje, epigenetika podrazumeva njihovo postajanje. I dok epigenetske promene mogu povremeno (i samo povremeno) da se prenesu sa roditelja na dete, promene uvek nestaju nakon nekoliko generacija, nikada nisu stalne, što je u suprotnosti sa svime što je Lisenko rekao.

Sama epigenetika ne može da objasni ponovno interesovanje za Lisenkove ideje. Ovde se nešto drugo više dešava: nepoverenje u samu nauku. Novi Lisenkovi branitelji “optužuju nauku o genetici da služi interesima američkog imperijalizma i postupanja protiv interesa Rusije”.

Kao i sama Sovjetska unija, “nauka” Trofima Lisenka je deo prošlosti. Pa ipak, opasnosti lisenkoizma – podređivanja biologije ideologiji – nastavljaju da postoje.