Nakon 50 godina ćutanja progovorio BRAT KENEDIJEVOG UBICE: “Moj Sirhan je divan, drag i jako simpatičan čovek”

Robert Kenedi
Beta

U Pasadeni, gradu u Kaliforniji, tipičnim penzionerskim životom živi 70-godišnji Munir Sirhan i to u kući koju je njegova porodica kupila 1963. godine. Pre 50 godina, njegov stariji brat je na jedan dan izašao iz kuće, odvezao se autom i ubio Roberta F. Kenedija. Bilo je to tokom njegove predsedničke kampanje.

Tog 6. juna 1968. godine je preminuo Robert F. Kenedi, a njegov ubica, Sirhan Sirhan, koji je Kenedija upucao u glavu, osuđen je na smrt. Ta mu je kazna 1972. godine promenjena na kaznu doživotnog zatvora.

Munir, tri godina mlađi od Sirhana, svoj život je posvetio brizi od bolesnom bratu Adelu, koji je 2001. godine preminuo posle borbe s rakom, majci, koja je preminula 2005. godine posle dugogodišnje bolesti zbog koje je ostala slepa.

U kući je danas gotovo sve u stanju u kakvom je bilo te 1968. godine. Munir čuva porodičnu fotografiju koja prikazuje petoricu braće, sestru i roditelje.

Slep je na jedno oko, pa mu smeta svetlo, zbog čega uvek nosi tamne naočare i živi u polumraku. Živi jednostavnim životom, bez supruge, karijere i s teretom bratovog atentata koga nosi već 50 godina. Nada se da će se uskoro vratiti kući, iako mu je već 15 puta odbijeno pravo na raniji izlazak iz zatvora.

– Samo želim da ga zagrlim i poželim mu dobrodošlicu – kaže Munir.

Dugo sanjani život u SAD-u

Davne 1948. godine porodica Sirhan, hrišćani iz Palestine, napustili su svoj dom za vreme arapsko-izraelskog rata. Dobili su državljanstvo Jordana, ali su sanjali o odlasku u Ameriku.

– Sirhan nije želeo da ide. Pobegao je dok smo se pakovali. Našli smo ga posle nekoliko sati – seća se trenutka 1956. godine.

U početku im nije bilo lako, a sve su obeležila i dječja zadirkivanja.

– Ljudi su mislili da sam iz Meksika i pričali su sa mnom na španskom. Često sam se tukao pokušavajući da objasnim da nisam Meksikanac – priseća se.

Njihov otac nije mogao da se prilagodi životu u SAD-u pa se vratio u Jordan posle godinu dana. Pričalo se kako je tukao svoju decu, ali Munir kaže kako to nije doživeo.

Otac je u potpunosti izgubio kontakt sa porodicom i umro krajem 80-ih. Ulogu oca preuzelo je dvoje najstarije braće, što i nije bilo tako lako za ostale, mlađe. Radili su puno i uspeli da kupe kuću.

Njegov stariji brat Sirhan bio je “jako simpatičan i zaštitnički nastrojen”.

– Onima koji su hteli da me napadnu govorio je: ‘To je moj mlađi brat. Ne želim da ga iko povredi’ – priseća se Munir.

Polako su prihvatali američki način života, uz dva psa, mačku i hrčka bili su tipična porodica. Redovno su odlazili u prezbiterijansku crkvu, pohađali školu koja im je bila u blizini. Posle šestog razreda Munir je odustao od školovanja.

– Moje oči su bile slabe, nisam mogao da vidim tablu. Mislio sam kako ću mnogo više naučiti van školskog sistema – naglašava.

Braća su raznosila novine, i dostavljala za lokalnu trgovinu hranu i lekove. Sirhan je voleo da čita i sate provodio ispod drveta limuna, koje i dalje stoji u vrtu. Munir je volio muziku, ali njom se nikada nije bavio. Zaposlio se kao radnik u skladištu u lokalnoj trgovini. Seća se kako šef nije mogao da mu izgovori ime pa mu je rekao: “Zovite me Džo”.

I tako je i bilo.

Griža savesti zbog pištolja

Upravo zahvaljujući radu u toj prodavnici Munir je nabavio pištolj, i to onaj koji će njegov brat iskoristiti kako bi ubio Kenedija.

– Početkom 1968. godine Sirhan me pitao mogu li da mu nabavim pištolj. Ja sam rekao da mogu i da ću pitati – priseća se.

Jedan njegov kolega je imao prijatelja koji je prodavao pištolj. Ubrzo su se našli i postigli dogovor. I danas kada se toga priseća, Munir će reći kako je Sirhan pištolj dobio preko njega. Zbog toga se nije baš dobro osećao svih ovih godina.

U policijskim transkriptima intervjua iz 1968. godine stoji kako je Munir pokušao svog brata da odgovori od kupovine pištolja.

– Mislim da mu nisam kupio taj pištolj, tj. spojio ga s kolegom, stvari bi bile puno drugačije. Tada sam to mislio i pokušao da vidim jesam li ja nekako omogućio da se to dogodi – naglašava.

Robert Kenedi, Foto: Beta/AP

Tog kobnog jutra probudio ga je Adel, koji je svirao u arapskom klubu Fez u Holivudu.

– Rekao mi je da je Kenedi ubijen, a kako me probudio dok sam još bio pospan i nakon kratkog šoka ubrzo sam zaspao – priseća se.

Kasnije tog jutra na poslu je video sliku svog brata na televiziji dok je voditelj govorio: “Ako neko zna identitet ovog čoveka, javite policiji”.

Čekao sam dok se slika nije opet pojavila. Tad sam bio siguran da je to moj brat. Potrčao sam prema šefu i zamolio ga da mi pozajmi automobil da odem kući. Rekao sam mu: ‘Mislim da je moj brat ubio Kenedija’ – seća se.

Drhtao je dok je to govorio svom bratu kada se vratio kući. Zapravo je mislio da je došlo do zabune, što se Sirhanu i ranije znalo događati. Posebno nakon što je pre nekoliko godina kažnjen zbog stopiranja. Nije znao da je trebalo da javi sudu, pa je i dobio nalog, koji je još jednom došao u pitanje kada ga je policija zaustavila jer je vozio bos.

Munir i Adel otišli su u policiju u nadi kako će razrešiti još jednu zabunu. No, to baš i nije bilo tako.

Niz teorija i niz pitanja

Ono što je njegov brat uradio te večeri u hotelu Ambasador bilo je dokumentovano. 

Mesec dana pre atentata Sirhan je u svoju beležnicu nekoliko puta napisao “R.F.K. mora da umre”. Tokom suđenje izjavio je kako se toga uopšte ne seća.

Tog 4. juna uputio se u hotel s pištoljem napunjenim s osam metaka. Popio je četiri koktela. Malo posle ponoći Kenedi je završavao svoj govor u hotelu. Pratili su ga obožavaoci i telohranitelji, među njima i Rafer Džonson i Rozi Grier. U to vreme, kandidate nije pratila policija ni tajna služba.

Sirhan Sirhan, Foto: Wikipedia

Sirhan se približio Kenediju i počeo da puca, a Kenedi je ubrzo pao. S dva metka pogođen je u leđa, a s jednim u glavu. Sirhana je policija ubrzo uhvatila, dok mu je prst još bio na okidaču. Uz Kenedija je pogodio još 6 ljudi, sa osam metaka. Pet ih je ranio.

Sirhan je tada, a toga se drži i danas, govorio kako se ničega ne seća. Seća se

samo kako je tražio kafu, pričao s mladom ženom, i nakon toga ničega. Sve do trenutka kada ga je uhapsila policija.

Bio je sitan i voleo je konje, a radio u štali. Njegova želja bila je da postane džoker, pa su se svi pitali šta ga je moglo podstaknuti na atentat.

Jedna od teorija je da je mrzeo Kenedija jer je podržavao Izrael u ratu 1967. godine. Munir je rekao kako Sirhan nikada nije govorio o mržnji protiv Kenedija, dok neki drugi rođaci nisu delili njegovo mišljenje.

Ili je možda Sirhan, kako je mislio psihijatar Martin M. Šor, mrzeo svog oca koji ga je navodno zlostavljao i osvetio se na Kenediju koga je navodno doživljavao kao “simbol” svoga oca.

Ili se jednostavno osećao kao gubitnik i hteo da postane slavan?

– To je gomila gluposti! Mnogo ljudi će posmatrajući ovaj slučaj, doneti neke svoje zaključke – naglašava Munir.

Tu je i teorija o drugom ubici. I o različitim pozicijama pištolja. Snimci koje su otkriveni 2004. godine, kako kažu stručnjaci, pokazuju kako je ispaljeno zapravo 13 pucnjeva, pet više nego što je bilo u Sirhanovom pištolju.

Dovodi nas to i do teorije o hipnozi po kojoj je Sirhan atentat počinio pod hipnozom, a bio je samo alat ispranog mozga koji je trebao odvući pažnju od pravog atentatora.

– Bila je to neobična teorija jednog čoveka koji je bio član mistične grupe Rosicrucian – nastavlja njegov brat.

Sam Sirhan bio je član Ancient Mystical Order Rosae Crucis, organizacije koja bavi misticizmom, filozofijom, obrazovanjem i humanitarnim radom.

Tokom suđenja Sirhan je hipnotisan šest puta u nadi da će se prisetiti onoga što se dogodilo. Nažalost, neuspešno.

Samotnjački život u očekivanju povratka brata

Munir već decenijama živi s osećajem frustracije i zbunjenosti.

– Svi misle da je priča zaključena, ali svako ko malo bolje pogleda ceo slučaj, može da primeti kako je ostao niz neodgovorenih pitanja – dodaje.

Sjeća se tih dana nakon atentata, dana zbunjenosti, neverice i te lavine u koju je njegova porodica bila uvučena.

– Nismo mogli da verujemo da se to dogodilo. Da je Sirhan to uradio. Nije on to imao u sebi, i sve je to bilo daleko od nas. Onoga ko bi mi tako nešto rekao pre, nazvao bih lažljivcem  dodaje.

Nakon uhićenja komunikacija porodice i Sirhana nije bila laka. Sirhan je i majci rekao kako se ničega ne seća. U tim danima su im pomagale komšije. S njima, tj. njihovom decom koja su živa i dalje je u bliskom kontaktu.

A oni će za Munira reći kako je jako privatna osoba, ali osoba koja će vam pomoći kad god vam nešto treba. Munir živi sam ali nije usamljen. Čest je gost na zabavama u komšiluku i voli da čavrlja s ljudima.

– Ne mogu u potpunosti da shvatim kroz šta prolazi. No, činjenica da se njegov poslednji živi brat nalazi u zatvoru poslednjih 50 godina sigurno je zastrašujuća i razdire ga – rekla je komšinica Ajlin Sloman.

Munir kaže da nikada nije morao da se suoči s ozbiljnim negativnim komentarima zbog prezimena koje nosi. Nije imao nikakvih fizičkih, a ni verbalnih problema. U tim ranijim danima, cela ga je porodica štitila. I u njegovim odraslim danima, i poslovnim trenucima, prezime mu nikada nije bio problem. Nikada nije imao profesiju.

– Nisam ta vrsta čoveka. Radio sam povremeno. Niko se nikada nije prema meni ružno ponašao. Iako to nisam voleo, ljudi su mi govorili da sam slavan – rekao je.

Njegov je život sada posvećen Sirhanu. U očekivanju njegovog poziva, često razgovara s advokatima, a između tih trenutaka obavlja one tipične kućne poslove. Voli popravljati pa čita puno literature o tome, i naravno o svom bratu.

– Imam oko 15 kutija toga svega. Moje oči više nisu u dobrom stanju, i volim ih čuvati za važne stvari vezane uz Sirhanov slučaj – naglašava.

Od 2013. godine zatvorenik Sirhan Bišara Sirhan nalazi se u zatvoru u San Dijegu, petoj ustanovi koju je promenio, i mestu u kojem su služili braća Menendez i bivši član Mansonove porodice Teks Votson. Udaljen je oko 250 kilometara od Pasadene.

Svih tih godina koje je proveo u zatvoru dok ga je porodica posećivala retko su pričali o ičemu drugom osim o njegovom slučaju i zdravlju. Nisu baš ni imali prilike ni za šta drugo.

Sada uglavnom pričaju telefonom, a takvi su trenuci nepredvidljivi. No kad se čuju, stignu da popričaju i oni tipičnim bratskim temama, kao što je briga starijeg brata o drugom, tj. njegovo nagovaranje mlađeg brata da prestane da puši.

– Prestani pušiti! To je ubica broj 1. u SAD. Trebam te živog – prepričava Munir reči svog brata dok pali još jednu cigaretu i nestaje punovno u svom svetu u nadi da će svog brata zagrliti na slobodi.

U porodičnoj kući.