Napisao je čuveno delo ‘Slika Dorijana Greja’, ali i najpoznatije ljubavno pismo ikada!

Oskar Vajld
en.wikipedia.org

Ulazak u napušteni Zatvor u Redingu je veoma uznemirujuće iskustvo. Vazduh je drugačiji i olovno težak. Upravo ovde, u zagušljivoj ćeliji u bloku C, čuveni irski dramatičar, pesnik i esejista Oskar Vajld proveo je dve godine u izolaciji od 1895, nakon što je osuđen za “nakazno ponašanje”.

 

Bio je to košmarni kontrast u odnosu na status koji je stekao u visokom društvu zahvaljujući književnim i pozorišnim remek-delima poput “Slike Dorijana Greja” (1890) i “Važno je zvati se Ernest” (1895). Upravo ovde, u mesecima pre oslobađanja 1897, napisao je “De Profundis” – Iz dubine (duše), pismo lordu Alfredu Daglasu, ljubavniku koji je izneverio njegovu ljubav. To pismo se smatra jednim od najznačajnijih napisanih na engleskom jeziku.

 
Šesnaestog oktobra 2016 – na 162. godišnjicu rođenja Oskara Vajlda, irski romanopisac Kolm Tojbin vraća se u njegovu zatvorsku ćeliju da bi čitao “De Profundis”. To je deo velike izložbe inspirisane Vajldovim pismom, pod nazivom: “Inside: Artists And Writers In Reading Prison”, a u okviru koje će biti predstavljena dela poznatih umetnika i pisaca iz celog sveta čija je tema zatvor, uključujući i kineskog umetnika Aja Vejveja, američkog fotografa Nan Goldin i južnoafričku slikarku Marlen Dima.

To je prvi put da je zatvorska zgrada otvorena za javnost. Iako je više puta menjala namenu, ona i dalje odiše zlokobnom atmosferom, a nije izbledela ni snaga Vajldovih reči. U pismu opisuje “zatvorsku klupu, odvratnu hranu, razdvajanje tvrde užadi na vlakna kudelje sve dok jagodice prstiju ne utrnu od bola… Tišinu, samoću, stid – svaku od ovih stvari ponaosob moram da pretvorim u duhovno iskustvo”.

 

Tojbin kaže da je kao mladić bio opčinjen Vajldovim pozorišnim komadima i esejima.

“Tek mnogo kasnije sam naišao na ‘De Profundis’ i shvatio okolnosti u kojima je pismo napisano”.

“Divim mu se zbog stila, zbog upotrebe ponavljanja, zbog načina na koje oblikuje rečenice. Čini mi se da je to najbolje Vajldovo delo u prozi. A činjenica da je napisano iz dubine duše i da razmatra zabranjenu ljubav čini ga još zanimljivijim”.

Okolosti u kojima je pismo nastalo zaista su izuzetne. Vajld je patio zbog teških uslova i ekstremne izolacije u zatvoru (zatvorenicima nije bio dozvoljen međusobni kontakt, čak ni za vreme službe u kapeli). Novi zatvorski upravnik Mejdžor Nelson bio je malo milosrdniji, pa je dozvolio Vajldu da napiše pismo u “iz medicinskih razloga”.

U članku za “Gardijan” Tojbin opisuje da je zatvorenicima bilo zabranjeno da pišu drame, novele i eseje, ali da su mogli da pišu pisma. Pisma su redovno kontrolisana, a pribor za pisanje im je oduziman čim bi završili pismo. Međutim, nije bilo propisano koliko pismo može da bude dugačko, a ako nije bilo završeno do isteka zatvorske kazne, zatvorenik je mogao da ga ponese sa sobom prilikom izlaska iz zatvora.

U prva tri meseca 1897. Vajld je grozničavo pisao: prvo je ogorčeno i strastveno optuživao svog dekadentnog ljubavnika, da bi pismo kasnije poprimilo spiritualan ton. Budući da je tehnički bilo nepotpuno, vraćali su mu ga sledećeg dana, a 20 stranica (sa čak 55.000 reči) vraćeno mu je kada je najzad pušten iz zatvora.

Kao slobodan, ali slomljen čovek, Vajld je pismo predao prijatelju i bivšem ljubavniku, novinaru Robertu Rosu, a ne Daglasu, kome je bilo namenjeno. Ovaj je kasnije tvrdio da je uništio svoj primerak, a da ga nije ni pročitao. Ros je nadgledao objavljivanje 1905. godine, pet godina nakon Vajldove smrti (imao je samo 46 godina), i nazvao delo “De Profundis” .

To prvo izdanje je bilo drastično skraćeno, pri čemu su izostavljeni svi delovi u kojima se spominju Daglas i njegova porodica. U narednim izdanjima tekst je postepeno proširivan (Vajldov sin Vivijan Holand pokušao je da objavi pismo u celini 1949), a izvornik u rukopisu Ros je poverio Britanskoj biblioteci. Necenzurisana verzija objavljena je tek 1962, gotovo 20 godina posle Daglasove smrti.

“De Profundis” je tokom decenija opisivan na različite načine: od revolucionarnog ljubavnog pisma, preko autobiografije do propovedi. Ono se, međutim, teško uklapa u bilo koju od ovih kategorija, pa je to možda i razlog što i danas izaziva toliko emotivne reakcije. Majkl Moris, jedan od direktora britanske organizacije “Artejndžel”, koja je organizovala izložbu, kaže: “Kada sam prvi put pročitao pismo pre 20 godina, sećam se da mi je bio najzanimljivi prvi odeljak, u kome Vajld teško optužuje Bozija (kako je Vajld tepao Daglasu). Danas na mene mnogo snažniji utisak ostavlja završni deo, u kome razmatra temu tuge i njene lepote.”