RUSKI HIMLER: Sadista i ubica koji je ‘vladao’ Sovjetskim Savezom, a koga se i Staljin plašio

Staljinova ćerka
Wikipedia

Zloglasni Staljinov šef bezbednosti Lavrentij Berija odrađivao je najmonstruoznije naredbe svog šefa - bio je ubica, silovatelj i organizator sistema gulaga u kojima su završavali građani, akademici, visoki vojni funkcioneri i porodice raznih osuđenika– uglavnom, milioni žrtava.

 

Lavrentij Berija je streljan 23. decembra 1953. godine pod optužbom da je “organizovao zaveru za preuzimanje vlasti u SSSR-u”, što je pomalo ciničan kraj života čoveka, koji je prema Staljinovim naredbama montirao milione takvih procesa protiv drugih ljudi.

Ali, bio je to zapravo samo kraj priče…

Dvostruki špijun i oličenje monstruoznosti Staljinovog režima

Lavrentij Pavlovič Berija smatra se i danas oličenjem kriminalne monstruoznosti Staljinovog režima. Bio je, prema tvrdnjama saradnika, vrlo inteligentan, sposoban i neumoran administrator “dalekosežne vizije”, ali i pragmatičan.

Neki istoričari navode da je upravo Berija, nakon Staljinove smrti, predlagao odbacivanje marksizma i uvođenje programa sličnog onom za koji se mnogo kasnije zalagao Gorbačov.

Berija je rođen u Gruziji kao nezakonito dete abhazijskog plemića. Za vreme građanskog rata u Rusiji bio je dvostruki agent – radio je i za boljševike i za njihove protivnike.

Nakon pobede boljševika, pokazao se kao lukav političar i pridružio se tajnoj policiji. Staljina je upoznao 1926. godine i prema njemu se od početka ponašao kao prema kralju. Staljin ga je odmah postavio za prvog sekretara Gruzije, a zatim i celog Kavkaza.

Sadista, silovatelj i patološki zločinac koji nije voleo žive neprijatelje

Svoju odanost šefu iskazivao je u svakoj situaciji. Kada je Staljin svoje “podanike u domu” terao da s njim obrađuju vrt, Berija je, prema navodima svedoka, uzeo sekiru i rekao da će uništiti svaki korov za koji dobije naređenje da ga odstrani.

Laskajući Staljinu, Berija je napisao knjigu o istoriji komunizma na Kavkazu u kojoj je preuveličao Staljinovu ulogu pre revolucije.

Staljinov saveznik na Kavkazu bio je Nestor Lakoba, koji je Beriji pomogao u napredovanju. Kad su se njih dvojica sukobili, Staljin je Beriji dopustio da ubije Lakobu, što je Berija i uradio, otrovavši ga nakon večeri u operi.

Međutim, to nije zadovoljilo Beriju, pa je naknadno ubio i Lakobinu celu porodicu. Nije voleo da ima žive protivnike – objašnjavali su Berijini saradnici.

Voleo je lično da muči ljude, a omiljena razonoda Berije i Staljina bila je smišljanje zanimljivih načina likvidacije neprijatelja.

Kada je Berija saznao da Lakobina žena ima fobiju od zmija, doveo je do ludila stavivši joj zmije u ćeliju. Otimao je i ubijao žene svojih prijatelja, a neke je ubijao i u nameštenim automobilskim nesrećama.

U “velikim čistkama” organizovao je fizičke likvidacije boljševičkih vođa, a od 1938. godine vodio je ceo sistem koncentracionih logora u kojima su bili zarobljeni milioni.

Berija je seksualno iskorišćavao devojke i mlade žene, koje je lično i uz pomoć suradnika “lovio” vozeći se autom po Moskvi. Potom bi neke silovane žene ubio, a druge bi pustio kući i slao im bukete ruža.

– Nekad bi tražio po pet, šest ili sedam devojaka. Naterao bi ih da se skinu, osim cipela, i da kleknu na kolena i ruke sa glavama zajedno, kako bi načinile krug. tada bi hodao oko njih u svom ogrtaču, i izvukao bi jednu od njih, odvukao je i silovao. Ovo je nazivao igrom cveta – ispričao je u jednom intervjuu autor Anton Antonov-Ovsenko, koji je napisao Berijinu biografiju.

Berija bi organizovao večere za otete žene, nazdravljao Staljinu i u vino im stavljao sredstva za spavanje. Zbog takvih je avantura nekoliko puta oboleo od veneričnih bolesti.

Staljin: Berija je moj Himler

 

Nakon Hitlerovog napada na Sovjetski Savez 1941. godine Berija je postao još moćniji. Imenovan je za generalnog komesara bezbednosti i maršala.

Kako su, prema Staljinovim naredbama, hiljade vojnika završili u gulagu u nameštenim procesima, u prvim danima napada nacista na SSSR Crvena armija bila je desetkovana i bez kvalitetnog vojnog kadra. Staljin je zbog toga hitno pomilovao mnoge vojne generale, poslao popove na front i dozvolio da se u rovovima toči votka kako bi podigao moral vojnika.

Berija je sa Staljinom išao i na Jaltu 1945. godine. Svedoci navode da je američki predsednik Ruzvelt tokom večere pitao Staljina ko je to s njim, a Staljin mu je odgovorio: “To je Berija, moj Himler”.

S obzirom na to da je Staljin bio paranoičan lik koji se stalno plašio za svoju vlast, 1946. godine udaljio je Beriju iz Ministarstva unutrašnjih poslova i na njegovo mesto postavio Abakumova.

Berija je bez obzira na to imao veliki uticaj u procesu koji je Sovjetima omogućio dobijanje atomske bombe. Staljin je time bio oduševljen, što je Berija iskoristio kako bi ga okrenuo protiv svog naslednik, pa je Abakumov ubrzo streljan.

Hvalio se da je upravo on otrovao Staljina

Pred kraj života Staljin je zamrzeo Beriju. Umro je četiri dana nakon što mu je pozlilo u noći posle večere sa Berijom i drugim sovjetskim vođama.

U političkim memoarima sovjetskog ministra spoljnih poslova Vjačeslava Molotova, objavljenim 1993. godine, piše da se Berija hvalio da je upravo on otrovao Staljina, iako nijedan čvrst dokaz za to nikada nije pronađen.

Nakon Staljinove smrti, Berija je postavljen za prvog zamenika premijera i ponovo je bio na čelu bezbednosti, ali njegov problem bio je taj što su ga se svi članovi Politbiroa plašili i što su želeli da ga se reše.

Nikita Hruščov sazvao je sastanak rukovodstva zemlje 26. juna 1953. godine i napao Beriju, optuživši ga da radi za britansku obaveštajnu službu i zatražio njegovu smenu.

Jedan od članova sovjetskog rukovodstva pritisnuo je dugme na svom stolu i dao unapred pripremljeni signal maršalu Georgiju Žukovu i grupi naoružanih vojnika u obližnjoj sobi. Oni su odmah upali i uhapsili Beriju.

Beriji je sudio specijalni sud. Kada je donesena smrtna presuda, prema kasnijim tvrdnjama svedoka, na kolenima je molio za milost i pisao očajnička pisma suborcima, ali su na kraju i on i njegovi saradnici likvidirani.

Njegov krvnik, sovjetski general, gurnuo mu je krpu u usta i pucao u čelo u prostorijama zloglasnog moskovskog zatvora Lubjanka, u koji su, prema Berijinim naredbama, završile stotine hiljada ljudi.

Međutim, prema drugim izvorima, koji uključuju i priču Berijinog sina, njegova se likvidacija nije tako dogodila, nije bilo nikakvog sastanka ni pisma ni ubistva u Lubjanki.

Jednostavno, vojne snage su upale u Berijinu kuću i ubile ga na licu mesta.

Berijina supruga i sin su poslati u radni logor, ali su preživeli, i kasnije su pušteni. Njegov sin, Sergo Berija je još uvek živ, i brani očevu reputaciju. 

Maja 2000. Vrhovni sud Ruske Federacije je odbio molbu članova Berijine porodice da se poništi presuda iz 1953. Ova molba je bila bazirana na ruskom zakonu koji predviđa rehabilitaciju žrtava lažnih političkih optužbi. Sud je, međutim, smatrao da je „Berija bio organizator represije nad sopstvenim narodom, i da stoga ne može biti smatran žrtvom“.