DELOVI DNEVNIKA LENKE DUNĐERSKI: Do sada neotkriveni detalji najtužnije srpske ljubavne priče!

Jedna od najpotresnijih i najdirljivijih ljubavnih priča za koje je Srbija čula, ona između velikog Laze Kostića i lepotice Lenke Dunđerski, sve ostavlja suznih očiju i uskomešanih osećanja. Silina i tragedija ljubavi ovde se prepliću u punom jeku, na površinu "izbacivši" sve strahove, nade, unutrašnje bitke i čežnje zaljubljenog para. Plod ove velike i dramatične romanse sa kobnim krajem je i najlepša srpska ljubavna pesma "Santa Maria della Salute", kojom je, tada već ostareli somborski poeta zapravo podigao Lenki neprolazni i veličanstven spomenik.

     

Foto: Wikipedia 

Ljubavna priča Laze Kostića i Lenke Dunđerski ispričana je stotinama puta, nažalost nikada do kraja i time obavijana velom misterije. Bura koja je kovitlala u njihovoj duši i srcu tek se nazire kroz stihove i stranice dnevnika čuvenog pesnika, ali smo više od veka bili uskraćeni za ono što je u sebi nosila mlada Lenka (30 godina mlađa od Laze).

Jelena Lenka Dunđerski (21. novembar 1870. – 8. novembar 1895.) bila je ćerka Lazara Dunđerskog, imućnog Srbina u Vojvodini, velikog proizvođača i trgovca žitom i dobrotvora. Bila je mezimica i ponos svoje bogate i ugledne porodice, a krasila ju je izuzetna lepota, plave oči, vitak stas i izuzetna pamet: govorila je nekoliko jezika, svirala klavir, putovala. Laza Kostić i Lenka Dunđerski, prvi put su se sreli u Čelarevu, 1891. godine kada je ona imala 21, a on 50 godina. Naredne četiri godine često su provodili vreme zajedno. Laza je po dolasku iz Cetinja često odsedao kod njih u porodičnom Dvorcu Dunđerskom i Hotelu „Kraljica Jelisaveta“. Između njih se rodila ljubav, ali je Kostić odlučio da se povuče, najpre u manastir Krušedol, a zatim se, na predlog Lenkinog oca, oženio Julijanom Julčom Palanački iz Sombora. Lenka je umrla iznenada, navodno od tifusne groznice 8. novembra 1895. godine u Beču u 26. godini života. Sahranjena je u Srbobranu, u kripti porodične kapele „Sveti Đorđe“.

Danas, 120 godina kasnije, na površinu isplivala je istina o svoj tragediji i okrutnosti ove ljubavi, o beskompromisnoj borbi lepe kćerke bogatog Dunđerskog, ali i njenoj nesposobnosti da se izbori sa patnjom, kao i o strahovima i kukavičluku Laze Kostića, i na kraju “krvava” istina o Lenkinoj smrti.

Dnevno.rs dobio je ekskluzivnu priliku da objavi delove dnevnika Lenke Dunđerski koji obuhvata period od dana kada je upoznala Lazu Kostića pa sve do dana njene smrti, a koji je godinama bio skrivan od očiju javnosti. Dnevnik daje uvid u najtananija i najdublja Lenkina osećanja, u svo njeno poštovanje, obožavanje i impresioniranost Lazom Kostićem, u njenu poletnu i neprolaznu želju da će postati njegova saputnica, kao i to da ona nikada nije prestala da veruje u njihovu ljubav, čak ni onda kada se legendarni Somborac oženio drugom ženom…

Prenosimo neke rečenice iz dela Lenkinog dnevnika, koji baca i sasvim novo svetlo na njene poslednje dane. Uprkos zvaničnoj verziji njene porodice koja kazuje da je Lenka umrla iznenada od “tifusne groznice”, iz dnevnika gotovo sa sigurnošću može da se zaključi da je Lazina draga rešila da sebi oduzme život i to mu pokloni kao “večni dar”.

Leta gospodnjeg 1891. godine

* Danas sam ga videla prvi put. Ima gibaк, ponosit hod, prinčevsko držanje. Razbarušene je kose, uzvinutih brkova koji više odaju neki teatarski efekat, očiju оkruglih i ispupčenih, u kojima sе ogleda velika umnost i duševna dubina…

* Gospodin Laza je sve dame šarmirao, a meni je udelio komplimente na pet jezika. Čini mi se da je svoje oči upirao najviše u mom pravcu. Kasnije mi je rekao da ne postoji klavirska kompozicija koja bi izrazila nezemljasko plavilo mojih očiju. Da, baš se tako izrazio i još, da će ovo letnje popodne uneti tranji nemir u njegovo srce…

* Da li je srce slobodno gospodinu Lazi? Znam da je raskinuo jednu veridbu. Kada sam mu ponudila spomenar da se upiše, rekao je da jedno veče neće biti dovolnjo za smišljanje stihova dostojnih mene.

* Znam, moja plava kosa i oči, i struk, nisu ostavljali ravnodušnim ni mladiće u Beču. No, ja nisam tome pridavala pažnju, očekujući čas kada ću osetiti da mi to govori onaj pravi. Pa se lecnuh. Nije li pravi stigao?

O Petrovdanu 1891. godine

* Gospodin Laza je pristao da mu otac bude dobrotvor. To znači da ću ga svakodnevno viđati bar godinu dana i razgovaraćemo do mile volje. Mojoj sreći nema kraja. 

Na Ognjenu Mariju 1891. godine

* Dani mi neizmerno brzo teku u društvu sa gdinom Lazom. Tek u njemu vidim šta je život. S njim nikada ne može biti dosadno!

Uoči svetog Ilije 1891. godine

* G.Laza me uči engleskim rečima, i pomalo sada razumem i taj jezik. On kaže da je na tom jeziku ispevana najlepša ljubavna tragedija, Romeo i Julija, od g. Šekspira. Rekla sam da ću samo zbog ove tragedije engleski naučiti, na šta je on dodao: “Nadam se da naša priča neće biti takva”. Čvrsto sam mu stegla ruku.

Na Veliku Gospojinu 1891. godine

* Pogled kojim me je jutros pogledao, presekao me. Osetila sam da nešto želi da me pita. I pitao me je: “Da li je istina da ćete se udati za crnogorskog princa i prestolonaslednika Mirka?” 

A ja sam mu na to nehajno odgovorila da su to glasine i nečije želje koje nemaju mnogo veze sa mojim htenjima i dodala sam još: “Mogla bih da se udam jedino za čoveka kao što ste vi, ali takvog još nisam upoznala ni čula za njega”.

Takođe sam dodala da moj otac poštuje svaku moju želju i da smatra da ženskinja ima slobodu da može da bira svog bračnog druga po želji svog srca.

O Duhovima 1892. godine

* Zar ima godinu dana kako smo se sreli? Celo veče sam provela u društvu g. Laze, zabavljao me je, plesao sa mnom. 

Oko Petrovdana 1892. godine

* Sutra g. Laza odlazi od nas. Kaže da mora da se odvoji i osami. Mene muči nešto drugo – da li odlazi zbog mene?

* Bila sam u pravu. Uveče, pre rastanka, dao mi je pisamce i zamolio da ga otvorim tek kada ode. U pismu je bila samo pesma, samo stihovi bez početka i kraja. Odmah sam sve razumela. Sad je ostalo da sa ovom pesmom razgovaram dok je odsutan, dok smo rastavljeni.

…Koga takne tvoja ruka,

Oko tvoje kog prouka,

Biće vredan toga struka,

Toga lica, toga guka,

Tih milina i tih muka,

Biće vredan, kako ne bi –

Blago Tebi!…

* Neizrecivo mi je prazno u duši i u kući. Kuda god da se okrenem, očekujem da vidim njegovu dragu, razbarešnu pojavu, tople oči i pogled koji me svuda prati. Bože, ja sam srećna jer se prvi put taj osećaj rodio u meni, i to prema takvom, u svakom pogledu, odličnom čoveku.

 

S jeseni 1892. godine

* G.Laza mi je pisao. Kako sam srećna čitav dan. Kaže: “Razdaljina razbistri srce i um, ja Vas volim više nego ikada, a ne sme da Vas volim. Upili ste mi se u pogled, srce, mozak, a ja se trudim da Vas istisnem odatle. Zato sam i pobegao od vas”.

Šta je prepreka našem osećanju? Zato što je siromašan? Meni to nije važno. Bacam mu se pod noge. Zar ne bi bio srećan da dobije mene za ženu? Zar se nečega boji? Mog bogatstva? Ništa to meni nije važno. Samo on.

Oko Božića 1893. godine

* Kamo ona bezgranična vera u našu ljubav, u njega? Da li sam ja volela iluziju? Ali to ne može biti. Ja volim pesnika, i živog čoveka, hoću ga takvog kakav je, ništa mi njegove mane što je ispisao ne znače, one su meni vrline. Te umoran, te star, te nije za mene… Toliko sam mu puta pisala, ponavljala, ne vredi. Ali boriću se i izboriti za njega. Njemu treba pomoći. Moramo da se sastanemo.

* Susreli smo se juče. Vidno propao i iscrpljen nekom duševnom borbom, razbrušeniji i nemarniji nego inače.Vodili smo ozbilje i mučne razgovore.

– Udajte se, udajte gospođice Lenka, oslobodite i mene i moju patnju i čežnju.

– Ali, g. Lazo, zašto se ne bih udala za vas?

– Ja sam star i nedostojan Vas. Ni po čemu Vas nisam dostojan – ponavljao je.

– Kad žena voli, na sve je spremna i u svojoj ljubavi i sve će da okrene za svoju sreću. Vi se nečeg bojite, g. Lazo?

S proleća 1894. godine

* Volela bih da mi se nešto dogodi. Došla sam ovde da svisnem. Bog da mi prosti, ovo neće na dobro izaći.

Leto Gospodnje 1894. godine

* Još jedno leto. On se jednako ne javlja. I pred jednom apotekom sam zastala i kupila prašak za spavanje. Apotekar me je upozorio da je veća doze od propisane prelazak iz sna u san. Iz sna u san? Možda je to ono što mi je potrebno!

O letu 1895. godine

* Ne znam šta je s njim. Javio se, ali kako! Nudi mi udaju za nekog gospodina iz Amerike, našeg porekla, slavnog pronalazača, mislim da se zove Nikola, prezime mu je čudno. Kako ne razume da ja hoću samo njega! Neću ni lepog, ni mladog, ni visokog… Ovo više ne mogu da izdržim!

O Maloj Gospojini 1895. godine

* Gotovo je sve. On se oženio! Da li je mogao da bude svirepiji? Za kuma je pozvao mog oca! Savršen zločin, bez traga. Ali zašto? Šta sam nažao učila? Zašto se oženio za bogatstvo i samo zbog toga? Čujem, nije ni lepa, ni mlada, samo miraždžika. Zar na to spade moj veliki pesnik i svi njegovi, i moji ideali? Otišla je moja sreća. Našto sada i život?

6. novembar po starom kalendaru 1895. godine

* Još ne znam, i ne smem do kraja da kažem, ali… mislim da se sve odlučilo, i od tada kao da se sve izmirilo u meni i učinilo me čudno spokojnom. Kao da je odjednom sve došlo na svoje mesto. Ako je to cena mog spokoja, onda mu rado idem u susret. Sada samo čekam svoj rođendan. Sve je čisto kao kristal i jasno. Mirna i spokojna, nakon svega. Nakon tako dugo vremena. Umesto da me dariva, ja ću njega, i sebe, darivati. Poklonom večnim. Kojim ćemo se vezati u večnosti.

7. novembar po starom kalendaru 1895. godine (poslednji zapis) 

* Sutra je moj dvadeset šesti rođendan. Što sam proživela za ovih pet godina? Samo patnju. Ljubav je patnja i više ne bih mogla da volim. A čemu onda život bez nje? Da, sutra mi je rođendan. Darivaću sebe i njega najskupocenijim darom: koji je večan i koji se ne zaboravlja. Bar dok on bude živ. Znaće on. Razumeće sve…

Ovde se dnevnik prekida

U ostavštini doktora Simonovića, ličnog prijatelja pesnika Laze Kostića, ostala je sa koricama ovog Dnevnika, sa inicijalima u zlatotisku N.D. i sledeća beleška:

“Ovu svesku pokojne Lenke Dunđerski, dala mi je njena sestra Olga. Nađen prilikom pregleda njene sobe i uništavanja od strane braće i oca, svih, za porodicu, kompromitujućih hartija i pisama g. Laze Kostića, a nakon njene iznenadne smrti, licem na njen rođendan, 8. novembra po starom kalendaru 1895. godine. Čuvan u papirima Laze Kostića, a ja, dole potpisani, nakon pregleda Lazinih spisa i sadržaja ovog Dnevnika, koji bi mogao teško kompromitovati mog prijatelja, g. Kostića, sve to predajem vatri.

Dr Radivoje Simonović (pečat i potpis)”

Laza je ovu tragediju i dramu kao breme vukao sa sobom do kraja života, pateći s jednakim žarom kao što je i voleo, i gorko se kajući. Deceniju od njene smrti, on njen lik i dalje nosi u mislima, negujući sećanje na nju, a kao što je i zapisao u svom dnevniku Lenka ga je svakodnevno pohodila u snovima: 

“Treći avgust 1908. Kada sam se probudio, činilo mi se da još osećam pohotljivu opekotinu njenih usana i teško bi mi bilo da shvatim da je to samo obećanje sa onoga sveta. O, ali kakvo obećanje! Nema zemaljskog blaga koje vredi tog obećanja u snu. Nijedno nepokretno imanje nije tako osigurano kao taj divni odblesak, taj nebeski pozdrav sa one strane groba.”

Dnevno.rs imao je uvid u prekucane spise Lenke Dunđerski, za koje njihov vlasnik, inače profesor srpskog jezika tvrdi da su autentični, ali da je originalni primerak bio takođe privatno vlasništvo. Prema mišljenju stručnjaka koji su istraživali slučaj srpskih Romea i Julije, zagubljeni dnevnik Lenke Dunđerski nesumnjivo je autentičan i ova slavna lepotica je svoj život okončala digavši ruku na sebe.

 *** Zabranjeno je kopiranje, preuzimanje celog ili delova teksta bez prethodne dozvole uredništva Dnevno.rs

* Dopala vam se ova priča? Lajkujte nas na Facebook-u i vaša dnevna doza istorijskih zanimljivosti stiže!