Hrabra Srpkinja koju ništa nije moglo zaustaviti – Lekarka iz Pančeva koja je pobedila tifus

Da junakinja ove priče, a ovo je priča njenog života, nije bila uporna dama, tokom čitavog života dugog 89 godina, ne bi bila ispisana blistava biografija prve žene lekara u Ugarskoj i druge u Srpstvu – Marije Vučetić Prite.

Ovu osobinu Marija je iskazala mnogo puta. Onda kada je sa lakoćom završila Srpsku višu školu za devojke u Pančevu, prvu takvu u Srba u Ugarskoj, i kada je namerila da u „ono vreme” postane lekar i kada je sa srpskom vojskom preživela jezivo i mučno povlačenje srpske vojske preko Albanije.

Dr Marija Vučetić Prita bila je rodom iz malog južnobanatskog sela Seleuša, iz bogate i ugledne trgovačke porodice. Posle završene Više škole za devojke u Pančevu, prve takve ustanove Srba u Ugarskoj, budući da joj nije omogućena matura u klasičnoj gimnaziji kod nas, a što je bio uslov za studije medicine, „prst sudbine” šalje ovu ambicioznu devojku u Cirih, gde maturira i upisuje Medicinski fakultet Ciriškog univerziteta.

Oslonac i podršku nalazi u majci Milevi, osećajnoj i obrazovanoj ženi, a savetodavca u prvoj ženi lekaru u nas dr Dragi Ljočić. Studije je s lakoćom privela kraju, kao i stručne ispite, a njen doktorat ovako je propratio pančevački „Vesnik” 28. jula 1893.

– Kao što čujemo, ovih dana promovisana je na Ciriškom sveučilištu gospođica Marija Prita u doktora celokupne medicine. Ona je prva Srpkinja iz Ugarske koja je postala doktorom, to je značajno, ali je za nas utoliko značajnije što je gospođica Marija Pančevka. Čestitamo joj od srca – pisalo je.

Marija Vučetić Prita pred kraj života sa suprugom u Pančevu, Foto: Youtube screenshot

Gospođica Prita je ubrzo postala supruga Šapčanina Nikole Vučetića, opštinskog lekara, a dobija i nameštenje u Niškoj bolnici.

U tom trenutku, na čitavom slovenskom jugu radila je samo još jedna žena lekar dr Draga Ljočić-Milošević, Marijin veliki uzor i podrška. Sledi i usavršavanja u Beču u kojem je rodila svoje prvo dete Jelicu, a pet godina kasnije u Beogradu dobila je i drugu kćer Dušicu.

Prvi svetski rat zatekao ju je u rezervnoj vojnoj bolnici u Kragujevcu. Njeno držanje, slučajevi izlečenja ranjenika i ostalih bolesnika, nadljudski napori lekara i osoblja, kao i nemerljivo zalaganje same Marije opisani su u njenoj „Biografiji”, ali i u knjizi dr Stanojevića „Moje ratne beleške”.

Dr Stanojević, tada upravnik Moravske stalne bolnice kod Ćele-kule, piše da je to bila epidemijska bolnica, na zlu glasu. Piše o teškim uslovima u kojima se radilo, jer je umiranje od pegavca bilo strahovitih razmera, a mrtvi se nisu mogli ni izbrojati, kako bolesnici tako i osoblje.

Sve strahote rata, ratne bolnice, svakodnevnu borbu za život ranjenih preživela je Marija zajedno sa kolegama iz čitave Evrope, držeći se požrtvovano i najmanje misleći na svoj život. Pred kraj rata odlazi sa porodicom najpre u Italiju, pa u Lozanu, a 1918. prelazi u Francusku u Tulon i radi kao lekarka Tulonskog odreda. Tu doživljava porodičnu tragediju, umire joj mlađa kćer Dušica.

U Beograd se vratila naredne godine. Najpre radi u Prvoj armijskoj bolnici, a kasnije posle demobilisanja, sve do 1949. godine, bila je lekar u svojoj privatnoj ordinaciji.

Umrla je 1954. godine i sahranjena na Novom groblju u Beogradu.

Pančevci su joj se „odužili” imenom jedne male ulice, čiji stanovnici verovano i ne znaju ko je žena čije ime nosi ulica u kojoj žive.