“Ukleta rupa” u srcu Beograda: Prošli ste tuda bezbroj puta, ali da li znate kako je zapravo NASTAO TRG SLAVIJA?

Slavija
Wikipedia

Mnogo pre "muzičke fontane" koja ovih dana izaziva tolike polemike u javnosti, davnije čak i od groba Dimitrija Tucovića koji je nedavno izmešten, na beogradskom trgu Slavija nalazilo se nešto potpuno drugo!

 

Dinamičan, haotičan, stilski neusklađen, pomalo nedoteran i siv, ali uvek “užurban” i omiljen svima, jer baš tu počinje naša omiljena pešačka trasa koja vodi sve do samog centra, trg Slavija je na neki način srce Beograda. Slavija obuhvata prostor između svih tih tako važnih i lepih ulica – ulica Kralja Milana, Beogradske, Makenzijeve, Svetosavske, Bulevara oslobođenja, Deligradske i Nemanjine.

Trg Slavija, urbanistički gotovo “smešan”, ali divan u tom svom “ludilu”, i pre svega centralan i jedan od najvećih gradskih trgova, nekada je bio samo obična močvara. Možete li da zamislite kako se u drugoj polovini 19. veka na mestu gde danas kruže automobili i trolejbusi “ušuškao” rit u kom su Beograđani dolazili u lov na divlje patke i druge barske ptice? 

Ovaj kraj tada je bio poznat kao Simića Majur, i kao loviše i baruština opstajalo je u Beogradu sve do 1879. godine kada je jedan Škot promenio istoriju današnjeg trga.

Dobar biznismen na Slaviji

 

Naime, tada je gospodin Frensis Makenzi, u godinama koje će doći nadaleko uvažavan i poštovan čovek, otkupio ovaj prostor od sina tadašnjeg predsednika srpskog parlamenta – Stojana Simića, isušio ga, isparcelisao, urbanizao i namenio za dalju prodaju. 

Škot je “debelo” zaradio na ovoj investiciji, s obzirom da je izdeljene parcele prodavao Beograđanima uz uslov da na njima grade objekte isključivo od čvrste građe. Baš tako je i započelo je formiranje gradskog trga koji je do dana današnjeg ostao glavni orijentir prestonice i najvažnije saobraćajno čvorište.

Makenzi je bio veliki prijatelj Srbije i Beograda, imućan i obrazovan čovek, a o njemu je zabeleženo predanje da je bio “najljubazniji, najpobožniji, najispravniji i najmilosrdniji među ljudima”. Naširoko je pomagao udovicama i siročićima palih srpskih vojnika. Baš zato, u čast ovom plemenitom čoveku, Slavija (ceo prostor između današnje Njegoševe ulice, Slavije i Svetosavskog platoa) je ponela ime “Englezovac” (ironija Srba i tada se dala primetiti, jer je on zapravo bio Škot).

Makenzi je tada sagradio i kuću, koju je nazvao “Salom mira”, gde su se često održavali različiti zborovi, priredbe, ali i stranačka prepucavanja, a na mestu na kome je danas ugnježden javni parking. Kuća je 1910. pretvorena u Socijalistički narodni dom, stecište radničkog pokreta, da bi posle Prvog svetskog rata bila pretvorena u kafanu “Slavija”, a posle Drugog na istom mestu uzdizao se čuveni bioskop “Slavija”. 

Danas, kao uspomena na čoveka koji je zapravo započeo formiranje Slavije, stoji Mekenzijeva ulica, jedna od sedam velikih koja se uliva na kružni tok.

Nakon Drugog svetkog rata trg je dobio ime po istaknutom vođi socijalističkog pokreta u Srbiji – Dimitriju Tucoviću. Komunisti su posmrtne ostatke Tucovića premestili ispod Slavije, a na centru kružnog toka podigli su mu i bronzani spomenik. Verovali ili ne, Slavija je zvanično nosila ime “Trg Dimitrija Tucovića” sve do 5. oktobra 2000. godine, kada joj je i službeno vraćeno staro ime. 

Prokletstvo Mitićeve rupe

 

Nešto pre Drugog svetskog rata veletrgovac Vlada Mitić imao je u planu da sagradi modernu robnu kuću na Slaviji. Međutim, komunisti su mu oduzeli imovinu, uključujući i ovaj plac na kome je već bio udaren temelj. Do dana današnjeg taj prostor nije adekvatno iskorišćen.

O toj, sada već legendarnoj rupi, kružile su različite priče – da je tu nekada bio rudnik zlata, ali i da je tu bio početak tajnovitih podzemnih partizanskih prolaza. Početkom 80-ih godina gradska vlast je zatrpala rupu i podigla park bez drveća, kako hlad ne bi zaklanjao sunčani sat.

Sat je deset godina kasnije uklonjen zbog polaganja kamena temeljca Dafiment banke, kada je vlasnica Dafina Milanović ubacila je u rupu, za sreću, 1500 nemačkih maraka. Ipak, maler je nastavio da “tera” ovo parče zemlje – banka je propala, zgrada nikada nije napravljena, a ovaj prostor i dalje je popularna Mitićeva rupa.

Da li je priča o prokletstvu ovog mesta samo “bajka”; ostavićemo da sami procenite – dovoljno je da kažemo da je od 1946. do 1980. na ovom mestu čak 26 puta započela izgradnja različitih projekta. Svaki je neslavno završio.