NACISTA KOJI JE SVETU VRATIO NADU: Četiri godine je radio nešto UŽASNO HRABRO zbog čega i JEVREJI SLAVE NJEGOVO IME

Vilm Hozenfeld
Wikipedia/

Iz strahota koje je sa sobom doneo naci-fašizam izdvajali su se časni ljudi koji su svojim delima uspeli da bar na trenutak prkose vrtlogu smrti. Jedan od njih je bio nemački oficir Vilhem Hosenfeld. Tokom svoje službe, spasao je veliki broj Poljaka i Jevreja, ali je svoj život okončao u sovjetskom logoru, nekoliko godina po završetku Drugog svetskog rata.

Nemački oficir koji je spasio Vladislava Špilmana, a čija je priča poslužila kao predlog za Oskarom nagrađeni film “Pijanista”, tokom Drugog svetskog rata  je pomagao napaćenom poljskom narodu i spasio mnoge Poljake.

Hosenfeld je radeći kao nemački obaveštajni službenik pronašao poznatog poljskog pijanistu i spasio ga sigurne smrti u razrušenoj Varšavi.  

Početkom 1945. godine, zarobila ga je Crvena armija, osuđen je na 25 godina teškog rada, da bi 1952. godine umro u sovjetskom logoru.

Na zahtev Vladislavljevog sina Andreja Špilmana, memorijalni centar Jad Vashem mu je dodelio priznanje “Pravednika među narodima”. Uručeno je članovima njegove porodice 2009. godine.

On je tako postao prvi nacistički službenik koji je dobio najveće jevrejsko odlikovanje, a njega mogu dobiti samo oni koji su, po cenu vlastitog života, spašavali Jevreje i druge žrtve Holokausta.

“Žao mi je Poljaka, želim pomoći”

Po zanimanju učitelj, Vilhelm Hosenfeld je rođen je 2. maja 1895. godine. Bio je vojnik nemačke vojske u Drugom svetskom ratu. Predani katolik, kao mladić je učestvovao u Prvom svetskom ratu i nekoliko puta je ranjen. Nakon rata se oženio i dobio petero dece.

Nacističkoj stranci NSDAP-u se priključio 1935. godine, a 1939. biva poslat u Poljsku. Dolaskom u okupiranu zemlju shvata greške sistema u koji je slepo verovao. Posramljen je načinom na koji njegovi sunarodnjaci tretiraju Poljake i Jevreje.

– Tako je strašno videti ove jadne i siromašne ljude.. Ali mi smo nemoćni. Tražim način kako da im pomognem – zapisao je u svom dnevniku.

Želeo se sprijateljiti sa domaćim stanovništvom. Pokušavao je naučiti poljski, išao na mise i ispovedao se u poljsku katoličku crkvu iako je to bilo zabranjeno. Kao jedan od glavnih aktera u izgradnji i nadgledanju Kampa za ratne zarobljenike u Poljskoj, dopustio je nekim ratnim zarobljenicima susrete sa porodicom. Uspeo je i da nekoliko njih pusti na slobodu.

Svoju poziciju u Varšavi koristio je i kako bi spasao begunce koje je progonio Gestapo kao i one kojima se spremalo suđenje. To je učinio tako što bi im napravio lažne isprave i zaposlio ih na stadion gde ih je sam nadgledao.

Spasao više od 60 ljudi

U knjizi Hermana Vinkea “Uvek vidim čoveka ispred sebe” , Vilhem Hosenfeld je opisan kao čovek koji je na početku verovao da je Hitler genije i slepo ga obožavao otkrivši vlastitu savest davno pre završetka rata. To potvrđuju i dnevnici koje je pisao.

Njegov moralni i etički kompas ostao je netaknut tokom rata. On nije spasao samo Špilmana nego i brojne druge Poljake među kojima je bilo i dosta Jevreja. On je bio poput svetionika u vreme tame. Verovatno je bilo više od 60 ljudi koji mu duguju svoj život. Bio je spasitelj, ali na neki način i žrtva jer nije sebe mogao spasiti od smrti u sovjetskom logoru. Svoju porodicu nikad više nije video – kazao je Vinke, autor knjige o Hosenfeldu.

Najpre se u Prvom svetskom ratu zakleo na odanost nemačkom caru Vilhelmu, a posle Hitleru. Zakletva vernosti kojom su se zaklinjali takvi ljudi gotovo je fizički stvarna, ističe autor, i da je prekine, gotovo je nezamislivo.

“Reci mi kako ti se zove muž i očekuj ga kući”

Jednom prilikom vozeći se na biciklu blizu poljskog grada Pabiancea ugledao je mladu ženu koja trči niz ulicu. Zaustavio je i pitao ko je i gde ide. Kazala mu je da je trudna i da je njen suprug u logoru koji se nalazi u blizini. Krenula je da moli za njegovo oslobađanje. Hosenfeld je zapisao ime njenog muža i rekao joj: “Tvoj će muž doći kući u roku tri dana”. Tako je i bilo.

Uskoro je čuo da je Gestapo uhapsio šuraka poljskog sveštenika koga je poznavao. Sveštenik i još nekolicina zarobljenika kamionima su odvođeni u logor. Hosenfeld je uspeo zaustaviti kamion, rekao SS oficiru da mu je hitno potrebno nekoliko muškaraca za poslove koji su mu neodložni. Među njima je bio i sveštenikov šurak. Preživeo je rat.

Kad je saznao razmere Holokausta bio je šokiran.

– Nemoguće je verovati u te stvari iako su istinite. Kakve smo mi kukavice što dopuštamo da se to događa. Zbog toga ćemo i mi biti kažnjeni, a i naša nevina deca posle nas jer kad dopuštamo da se ta zlodela događaju mi smo partneri u krivici – zapisao je.

Pokušavali su ga spasiti posle rata

Jevrej Leon Varm je pobegao 1942. godine iz voza koji je išao u zloglasni koncentracioni logor Treblinka. Hosenfeld je sve sredio kako bi Varma vratio u grad i poslao ga da radi na sportskom stadionu pod lažnim imenom Varšinski.

Posle rata, upravo je Varm bio jedan od onih koji su molili da se njegov spasitelj pusti na slobodu. O svemu što je radio Hosenfeld je pisao je u dnevnik i svojoj ženi Anamari. Slučajeve poput spašavanja Varma nazivao je “malim pobedama nad nacističkim mesarima”.

Kad je 1943. svedočio “čišćenju” jevrejskog geta u Varšavi zabeležio je svoj bes i nemoć.

Te životinje… S užasnim masovnim ubistvima Jevreja izgubili smo ovaj rat. Doveli smo večno prokletstvo na sebe i bićemo zauvek prekriveni sramotom. Nemamo pravo na saosećanje ili milosrđe. Ne zaslužujemo milost. Svi smo krivi – zabeležio je.

Hosenfeld je ipak najznačajniji po tome što je pred sam kraj rata spasio poljskog pijanistu Vladislava Špilmana u ruševinama Varšave. Špilman je posle rata molio poljske komuniste da intervenišu kako bi Hosenfelda izbavio iz ruskog zarobljeništva.

Nije uspeo. Sedam godina je Hosenfeld proveo u sovjetskom logoru. Mučenje, pothranjenost i prekovremeni rad učinili su svoje. Uzrok smrti bio je pucanje grudne aorte.