BUNTOVNE PRIČE INSPIRISANE TRADICIJOM: Kakvu poruku kriju PUŠKINOVE BAJKE?

Jedan od najvećih ruskih pisaca, osnivač ruske moderne književnosti, čovek koji pomerio granice i postavio standarde, opet uspevši u nameri da sačuva ruski duh, tradiciju i narodni govor, ostavio je iza sebe ne samo briljantnog "Evgenija Onjegina", drame "Boris Godunov", "Pikova dama", već i bajke, bajke za sve generacije, bajke koje slave ljubav i lepotu, ali skrivaju i jednu daleko ozbiljniju i dublju poruku.

 

Nikada do kraja potvrđeno ili dokazano, ali je uvek u vazduhu lebdelo pitanje- kriju li Puškinove bajke ozbiljnu satiru “obučenu” u elegantnu metaforu? Da li su u stvari kritički osvrt na rusko društvo, vlast i vrednosti koje su tada vladale uobličene u “nevine” bajke inspirisane narodnim kazivanjima?

Čuveni Rus, poznat kao pesnik britkog pera i razvijene društvene svesti, ali okovan u lance cenzure i razmirice sa vlašću, ipak je našao način da glasno ismeje nepravdu i naopake vrednosti u ruskom društvu, a ne bude kažnjen za to.

Puškinov put kritikovanja vlasti bio je posut trnjem, i nije se jednom opekao o brzinu sopstvenog jezika i slobodu govora. Interesantno je da je Puškin radio u srcu vlade, bio je službenik Ministarstva spoljnih poslova Rusije, pa je samim tim kritikovanje države i rada vlade, bilo protumačeno kao još “bezobzirnije”. Zbog političkih epigrama i spisa sa revolucionarnom porukom car Aleksandar Puškina je 1821. proterao na jug Rusije (Kavkaz, Moldavija, Krim), a od teškog izgnanstva u Sibir spasilo ga je samo urgiranje uticajnih prijatelja. Srećom, ispostavilo se da je progon za Puškino stvaralaštvo bio blagoslov, u tom periodu nastao je i roman u stihu čiji sjaj s godinama ne bledi – “Evgenije Onjegin”. 

Novi car Rusije, Nikolaj I, dopustio je Puškinu da se vrati iz izgnanstva 1826. godine, verujući da je ovaj napustio revolucionarne ideje i pokušavajući da ga “veže” za dvor, ali i rešen da sam “proverava” i nadgleda Puškinovu književnost. 

Prva Puškinova bajka “Bajka o caru Saltanu” (“Bajka o caru Saltanu, njegovom sinu glasovitom bojarskom princu Gvidonu Saltanoviču i prelepoj princezi labudici”) nastala je 1831. godine, a u nizu prelepih stihova mnogi veruju da je “ugnježden” dokaz caru Nikolaju da se poeta zaista promenio.

Puškin je ispreo priču o tri sestre među kojima car odlučuje da najmlađu izabere za suprugu (jer je isticala rođenje deteta kao najvažnije), što izaziva zavist i ljubomoru kod dve starije. One potom kuju “pakleni” plan, dok je car odsutan, i uređuju da se carica sa novoređenčetom, princem Gvidonom, zatvori u bure i potopi u more.

Srećom, carica i mali Gvidon, završavaju živi na udaljenom ostrvu, a godinama kasnije princ odlazi u lov i spašava začaranu labudicu iz kandži ptice grabljivice. Labudica mu u znak zahvalnost stvara grad u kome se Gvidon dokazuje kao uspešan vladar,  a potom se i sama pretvara u princezu i udaje za Gvidona. Na kraju se on ponovo spaja sa ocem- carom od koga je silom i na prevaru odvojen.

Mnogi su ovu predivnu bajku, punu magičnih preokreta i lepih prikaza, videli kao alegoriju na Puškinovo izgnanstvo i ponovno spajanje sa domovinom i bliskost sa carem Nikolajem. Takođe, neki tvrde da Puškin ovde pomalo ismeva i to što se u tadašnjem društvu najviše cenile plodne žene, spremne na veliki porod, dok su druge vrednosti bile nipodaštavane (podsetimo, car je za ženu izabrao sestru koja je želela porod).

“Bajka o ribaru i ribici” napisana je 1833. godine i donosi nam priču o vremešnom, siromašnom ribaru kome zlatna ribica u zamenu za slobodu nudi ispunjenje bilo koje želje. Takva neočekivana prilika kod ribareve žene izaziva jaku pohlepu; ona prvo poželi palatu, pa plemićku titulu, potom čitavo carstvo, a na kraju htela je da postane vladarka mora. U tom trenutku ona je izgubila sve. Poznavaoci ruske knjiženosti istakli su da je ribareva supruga u stvari satiričan prikaz carice Katarine Velike, koja je vodila dva rata sa Otomanskim carstvom u želji da stekne prevlast nad Crnim morem.

Čitajte deci Puškinove bajke, izrašće u srećnije i zdravije ljude

– Puškinove bajke su maštovite, inspirisane starinskom tradicijom i ruskim folklorom. U njima ima i dobrih i zlih, pametnih i glupih, lukavih i naivnih… Pročitati ili pogledati ekranizovane Puškinove bajke sa decom je prava relaks terapija. One  se ne završavaju, već daju mogućnost da ih svaki čitalac produži ili završi na svoj način. Stihovi i rime u bajkama ovog velikog književnika daju osećaj uspavanke i sigurnosti, dete prepoznaje da je dobro pobedilo zlo i na počinak kreće sa mišlju da je život lep i pravedan. Pustite neku od Puškinovih bajki titlovanih na srpski, i zagrlite svoju decu. Sutra će, za sve vas, osvanuti divan dan – kaže višestruko nagrađivan profesor ruskog jezika i književnosti Gordana Naumović.

Veruje se da “Bajka o popu i njegovom pomoćniku Baldi” krije naopštriju političku poruku, tačnije “baca” ružno svetlo na tadašnje verske prilike, što zapravo i dokazuje to što je tek posthumno objavljena 1840. godine, iako je napisana čitavu deceniju pre. Čak i tada, karakter sveštenika zamenjen je trgovcem, kako bi se izbegla reakcija crkve, a bajku u pravoj verziji ugledala je svetlost dana tek u sovjetskim publikacijama.

Naime, Puškin je bio ateista, što je bilo i više nego neobično za to vreme, jer je carska Rusija bila ekstremno religiozna. On je u bajci ismejao lenjog popa koji pokušava da iskoristi jeftinu radnu snagu, a kada se povuku paralele – vidimo gotovo otvorenu kritiku sveštenstva (tada je svaki napad na crkveno lice bilo bogohuljenje) i eksploatacije radnika u društvu gde je kmetstvo i dalje bilo legalno.

Poslednja Puškinova bajka u stihu “Bajka o zlatom petliću” napisana je 1834. godine,a pretpostavlja se da nije bila ni na jedan način politički inspirisana.

Značaj velikog pesnika za očuvanje ruskih tradicionalnih bajki je nemerljiv, a njegov doprinos u vidu sjajne karakterizacije likova dao je “nacionalnom blagu” sasvim novu boju, što je na koncu daleko važnije od alegorijskih prikaza i skrivene kritike.

Puškinove bajke ne prestaju da iznenađuju lepotom, jednostavnošću, čarobnim idejama, neobičnim zapletima, a osvrti na probleme u ruskom društvu jesu samo razlog više zašto su ovi stihovi večni, genijalni i štivo koje nudi daleko više od obične zabave.

 BAJKA O POPU I NJEGOVOM POMOĆNIKU BALDI

Živio jednom pop jedan,
A bio je pravi glupan.
Krenuo pop do placa
Potražit kakva magarca.
U susret mu Balda
Ide, ni sam ne zna kud.
“Zašto ti, oče, tako rano probudi se?
Što to tražiš za se?”
Pop mu odgovara: “Treba mi pomoćnik,
Kuhar, konjušar i drvoseča.
Al’ gdje naći takvoga
Radnika, ne baš skupoga?”
Balda mu na to reče:
“Služiću ja tebe slavno,
Odano i sasvim ispravno,
Za tri udarca po glavi godišnje,
Kuvanom kašom hranićeš me.”

Pop sad zamisli se,
Pa po glavi počeše se.
Krpa našla zakrpu.
Osloniće se na sreću rusku.
I Baldi tada reče pop: “Nek ti bude.
Pretesno nam obojici ne bude.
Živećeš u domu župnom,
Dokazati se svojom veštinom.”

Živi Balda u popovu domu,
Pod glavu stavio slamu,
Jede za četvoricu,
A radi za sedmoricu;
Sve on napravi do zore,
Konje upregne, polje uzore,
Peć ugreje, sve nabavi, izvrši,
Jaje ispeče i oljušti.
Popadija se ne može njime nahvaliti,
Kći ga popova počela žaliti,
Sin ga popov zove tatom;
Kašu kuva, igra se s detetom.
Samo pop Baldu ne voli,
Nikada ga on ne hvali.
O isplati često mislio;
Vreme ide, rok se približio.
Nit’ jede, nit’ pije, noću ne spava,
Unapred ga boli glava.
On popadiji priznaje:
“Tako i tako: šta mi preostaje?”
Ta je baba oštroumna,
Na sve trikove spremna.
Popadija reče: “Znam ja sredstvo sada,
Kako maknut toga jada:
Naredi mu nešto nemoguće napraviti,
A zahtevaj da to savršeno mora ispuniti.
Time ćeš glavu izbaviti,
A Baldu bez isplate otpraviti.”

Srce mu igra veselije,
Stao on gledat Baldu smelije.
Pa poviče: “Amo hodi,
Ti verni si moj radnik, Balda.
Poslušaj: vragovi su dug obećali platiti
Na dan moje smrti;
Nema nama prihoda boljega,
Od njihova duga trogodišnjega.
Kad najedeš se kaše svoje,
Pokupi ti duge moje.”

Balda s popom ne vodi spora,
Već ode i sjede na obalu mora;
Tamo stane uže vrteti
I kraj njegov u more močiti.
Kad iz mora izađe stari vrag:
“Što si Balda ti došao? Govori!”
Ja užetom ću more mreškati,
I vas, pleme prokleto, izazivati.”
Vrag stari postane setan.
“Reci, zašto si tako nemilosrdan?”
“Kako zašto? Niste dug platili.
Zar ste na rok zaboravili?
Biće naša to sreća,
Vama, psima, velika nesreća!”
“Pričekaj, ne mreškaj more, Baldiću,
Dug u celosti platit ću.
Čekaj, unuka ti svoga šaljem.”
Balda misli: “Biće zadatak obavljen.”
Izronio poslani vražić,
Zamjaukao, ko gladni mačić:
“Pozdrav tebi, Balda;
Kakav dug ti kupiš sada?
O dugu mi dugo ne čuli.
(Samo smo još to trebali.)
Al’ tako će biti – uzmi, takav je dogovor,
No tu je i naš prigovor –
Nito oštećen biti ne mora:
Ko brže optrči oko mora,
Taj će uzet dug celi.”
Za to vreme vreću pripremili.
Nasmija se Baldo lukavo:
“Što si smislio, zapravo?
Pa ti ne možeš meriti se sa mnom,
Sa mnom, sa samim Baldom!
Kakvog su to poslali bandita?
Pričekaj ti moga mlađeg brata.”

Pa pošao Baldo u obližnju šumicu,
Ulovio dva zeca, stavi ih u torbicu.
K moru opet on prilazi.
Tamo vrag se već nalazi.
Drži Baldo za uši jednoga:
“Zapleši ti, kako sviram ja;
Ti si, vraže, još mladić,
Sa mnom meri se slabić;
Bilo bi to traćenje vremena samo.
Pobedi ti prvo brata moga tamo.
Je’n, dva, tri. Uhvati ga ti!”
Vrag i zec stali trčati:
Vrag po obali morskoj,
Zec u šumu, kući svojoj.
Krugom more optrčao,
Jezik ispustio, glavu podigao,
Dotrčao vrag, zadihao se,
Sav je mokar, nožicom briše se.
Misli: došlo vrijeme da se sladi.
Kad vide – Baldo brata gladi,
Govoreć mu: “Brate moj voljeni,
Umorio se, jadnik. Odmori se, rođeni.”
Vražić se zaprepastio,
Repić podvio, sasvim se umirio.
Brata gleda sve pod okom.
“Čekaj”, veli, “stižem s lovom.”
Dođe k dedu govoreći: “Jao jada!
Prestigo me mlađi Balda!”
Stari vrag razmišljat stao,
A Baldo im prašinu podigao.
More se smutilo,
Valova ponestalo.
Vražić izašao: “U redu, seljačiću,
Celi dug otplatit ću.
Slušaj ! Vidiš li ti ovu botu?
Biraj bilo što za metu.
Ko dalje baci batinu,
Taj dobiva i nosi vrećetinu.
Što je? Bojiš se da ćeš ruku iščašiti?
Šta čekaš?”
“Čekam da oblak počne izlaziti;
Pa da zabacim tvoje batine,
Da započnem s vama takmičenje.”

Uplaši se vražić, pa dedu
Ispriča za Baldovu pobjedu;
A Baldo opet more mreškat stao.
I vragovima se užetom grozio.
Evo vraga opet: “Što ti plješćeš?
Platićemo dug, ako hoćeš…”
“Ne”, Baldo odgovori,
“Sad se i moj red stvori,
Uslove ću sam odrediti,
Zadatak tebi, vraže, zadati.
Da vidim, kakva si sila?
Vidiš, tamo ona siva kobila?
Podigni ti kobile te,
I odnesi je pola vrste;
Ako to napraviš, novac je tvoj;
Ako ne, on biće moj.”
Ne da mira vragu jadnu.
Pod kobilu on legnu,
Upregnu se, ispravi se,
Kobilu podignuo, dva koraka koraknuo,
Na trećem pao, nogice protegnuo.
A Baldo će njemu: “Glup si vraže!
Ko se s nama merit može?
Nisi je mogao nosit na rukama,
A, pogledaj, ja ću međ’ nogama.”
Kobili na leđa seo,
Vrstu preskočio, prašinu podigao.
Uplaši se vražić, pa dedu
Ispriča i za tu pobedu.
Što da rade – vragovi dug skupili,
Na Baldu vreću stavili.

Ide Baldo, povikuje,
Videć njega, pop poskakuje,
Za popadijom skriva se,
Strahu snažno odupire se.
Baldo ga je potražio,
Dug predao, isplatu zatražio.
A pop se pokajao,
I glavu podmetnuo:
Od prvog udarca,
Odskoči pop sa stolca;
Od drugog udarca
Osta bez jezičca;
A od trećeg udarca
Napustio um starca.
A Baldo mu reče prekorno:
“Mogao si proć i jeftino.”