Skoro mesec dana nakon Sarajevskog atentata Austrougarska je pretila i pritiskala Srbiju. Skoro mesec dana Srbija je skupljala međunarodnu podršku i pokušavala da ubedi Austrougarsku da nije imala ništa sa događajima u Sarajevu. A onda je stigao ovaj dokument…
Austrougarska nota Srbiji u kojoj se navodi šta sve tačno država treba da uradi u istrazi povodom atentata u Sarajevu, predao je poslanik baron Vladimir fon Gizl 23. jula 1914. u popodnevnim časovima zastupniku srpskog predsednika vlade Lazaru Pačuu, ministru finansija.
Odgovor je tražen, kako je izričito stajalo u dokumentu, u roku od 48 časova.
U dokumentu danas poznatom kao „julski ultimatum” Srbija nije bila direktno optužena za organizovanje atentata u Sarajevu, ali je navedeno da jeste „tolerisala mahinacije kojekakvih društava i udruženja uperenih protiv Monarhije, nedoličan jezik štampe, veličanje počinitelja nedela, učešće vojnika i zvaničnika u subverzivnoj agitaciji”.
– Trenutak predaje bio je određen željom Beča da se sačeka odlazak francuskog predsednika Republike iz Rusije pošto se želelo sprečiti rusko-francusko savetovanje na najvišem nivou povodom ultimatuma Srbiji i time onemogućiti ovim silama da brzo zauzmu zajednički stav. To je bilo i postignuto – navodi u knjizi „Srbija u Prvom svetskom ratu” istoričar dr Andrej Mitrović.
Evo šta se od Srbije tražilo u dokumentu koji je po hitnom postupku prosleđen srpskoj vladi na razmatranje:
1. Da spreči izdavanje publikacija koja podstiču mržnju i neprijateljstvo prema Austrougarskoj.
2. Da momentalno raspusti organizaciju „Narodna odbrana”, i da isto postupi i sa drugim organizacijama koje učestvuju u propagandi protiv Austrougarske.
3. Da iz javnog obrazovanja ukloni sve što bi moglo da služi ili služi za podsticanje propagande protiv Austrougarske.
4. Da iz vojske i administracije uopšte ukloni sve oficire koji su krivi za propagandu protiv Austrougarske, a imena tih oficira dostavila bi vlast Austrougarske.
5. Da prihvati učešće austrougarskih organa vlasti u suzbijanju subverzivnih delatnosti protiv Austrougarske na teritoriji Srbije.
6. Da preduzme sudski postupak protiv saučesnika Sarajevskog atentata koji su na srpskoj teritoriji, uz pomoć i uputstva austrougarskih organa.
7. Da momentalno uhapsi da odmah uhapsi Vojislava Tankosića i Milana Ciganovića (osobe koje su upletene u atentat po istrazi koju je preliminarno sprovela Austrougarska).
8. Da spreči „pomaganje nedozvoljene trgovine oružjem i municijom preko granice” i da „otpusti i strogo kazni” one pogranične organe koji su pomogli trojici atentatora da pređu granicu
9. Da uputi Austrougarskoj objašnjenja povodom izjava visokih srpskih zvaničnika u Srbiji i inostranstvu, koji su izrazili neprijateljstvo prema Austrougarskoj.
10. Da bez odlaganja obavesti Austrougarsku o ispunjavanju ovih obaveza.
Kada je konačno i svet video ovaj dokument, oružje je već uveliko zveckalo na Balkanu. Britanski državni sekretar za spoljne poslove ser Edvard Grej je, čitajući ultimatum, rekao austrougarskom ambasadoru da je to „najužasniji dokument koji je jedna država ikada uručila nekoj drugoj državi”.
Od deset zahteva, Srbija je prihvatila sve osim jednog, tačke 5. koja bi značila dolazak austrougarskih istražnih sudija i policajaca u Srbiju da vode istragu na njenoj teritoriji.
Ministar prosvete Ljuba Jovanović tom prilikom izjavio je samo da „ne ostaje ništa drugo nego da se gine”.
Srpska depeša poslata je 25. jula. Austrougarski odgovor usledio je 28. jula. U običnom telegram stigla je vest da ova carevina Srbiji objavljuje rat.
Ovaj sukob prerašće u Prvi svetski rat, najveći i najkrvaviji okršaj koji je svet do tada video. Srbiju je, osim razaranja i haosa koji je doneo, rat „koštao” i trećine stanovništva ili oko 1.247.000 vojnika i civila. Bila je to najveća cena Sarajevskog atentata.