ISPOVEST JUGOSLOVENA: Jugoslavija je izgubila Tita, mi smo izgubili Jugoslaviju, a ja sam izgubila Druga

Serijal 'ISPOVEST JUGOSLOVENA' ima za cilj da mladim ljudima predstavi, a starije podseti na vreme kada je crveni pasoš bio propusnica za ceo svet i kada je, gledano današnjim očima, život na ovim prostorima bio bajka. Šaljite nam vaša sećanja na Tita, Jugoslaviju i život od pre nekoliko decenija, a mi ćemo to objaviti.

 

M.D. iz Beograda rođena je 1953. godine na Banovom Brdu, a iste godine je i krštena u Crkvi Ružica na Kalemegdanu, bez bojazni od vere i crkve, kako nama danas često predstavljaju. Pohađala je Osnovnu školu “Josif Pančić” koja i dalje stoji na istom mestu, kako bi posle završila ekonomske studije. Danas provodi svoje vreme kao penzioner, družeći se sa svojom mezimicom – macom Mušu, i rado priča o Jugoslaviji i Titu sa neskrivenom setom.

Tekst koji je poslala redakciji portala Dnevno.rs o njenim sećanjima na život u Jugoslaviji, radnim akcijama i trenutku od pre 35 godina kada je javljeno da je doživotni predsednik SFRJ Josip Broz Tito preminuo, prenosimo u celosti.

Tito je mir! Jugoslavija je bratstvo i jedinstvo. To su prve asocijacije na to doba. Kao ćerka trgovca mogu da kažem da smo lagodno ziveli. Tata je zaista puno radio ali nismo oskudevali ni u čemu.

Nismo bili bogati, jednostavno smo živeli. U školi i na ulici mi deca smo se slabo razlikovli jedni od drugih, slična garderoba koja nam je tada bila dostupna obezbeđivala je skoro pa iskorenjivanje klasnih razlika o kojima ruku na srce tada nismo ni mislili. Mislili smo na školu, na more, na put kod bake i deke na selu. Mislili smo na Tita.

Sa ove vremenske distance Tita vidim kao i pre 50-ak godina kada sam ga videla na stadionu JNA za 25-ti maj. Čvrsto verujem da nam i danas treba takav lider koji bi korenito suzbio devijantne pojave u našem društvu.

Vreme Jugoslavije je najsrećnije vreme koje smo imali, kako mi u Srbiji tako i u ostalim Republikama. Da, naravno da je bilo problema, ali bili smo spremni da se suočimo sa tim problemima i rešimo ih. Taj kolektivni duh nas je stalno hrabrio da idemo napred i da budemo bolji. Bolji ljudi, bolji drugovi, bolji radnici…

Slet je nešto što je nama omladincima značilo sve. Sa setom se sećam svih proba i priprema za slet. Bio je to najveći uspeh koji je jedan pionir i omladinac mogu da postignu. Da budu izabrani da Titu uveličaju rođendan. Iako to danas mladima zvuči smešno, prosto na taj način je omladina Jugoslavije odavala počast Predsedniku za sve što je učinio za Jugoslaviju.

Ta trema pred početak sleta i to ushićenje pred pojavljivanje pred Titom teško da se sa nečim mogu meriti. Ja sam imala tu sreću da 4 godine za redom učestvujem na sletu i svaki put je uzbuđenje bilo isto. Jako je tužno sto danas omladina nema ideale, nema to nešto što će joj bar dati nadu u bolje sutra.

Četvrtog maja 1980. godine vraćala sam se kući sa puta kada nas je na radiju zatekla vest o Titovoj smrti. Ljudi su već izlazili na ulice i ispred kuća u tišini tešili jedni druge. Dok sam stigla kuci na Banovo Brdo, ulice su bile pune ljudi. Plakanje nije bila stvar voljne radnje, suze su navirale same, a bol je bila kao kada izgubite nekog najvoljenijeg, najbližeg.

Jugoslavija je izgubila Tita, mi smo izgubili Jugoslaviju, a ja sam izgubila Druga. I od tada Drugova više ni nemam.

Ako želite da sa nama podelite svoja sećanja na Tita, Jugoslaviju i život u njoj, pišite nam na mejl [email protected] ili na Fejsbuk strani Ekalendar.