Srpske predstave izvlačile i neprijateljske vojnike iz rovova (FOTO)

U momentima kada oružje i ratna truba utihnu, trebalo je ispuniti „gluvu" tišinu frontova. Vrhovna komanda je smatrala da se mora skrenuti pažnja sa stradanja, muka, gladi i depresije. Zato je izdala naređenje da se oforme vojnička pozorišta, kako bi se održala mentalna higijena.

Čuvati se crnih misli bilo je važno koliko i kloniti se metaka. U memoarima i dnevnicima srpski vojnici su zabeležili da su ih pozorišta i predstave koje su organizovali na frontovima i u logorima „otimali od smrti i praznine”.

Psihoterapeut dr Milan Milić za Jutarnji program RTS-a kaže da je bilo veoma važno dobro osmisliti dan i slobodno vreme, kako vojnici ne bi pali u depresiju.

– Prazna glava je đavolje polje, svašta u njoj nikne! Od patriotskog osećanja pa sve do potrebe za igrom, zabavom i osmišljavanjem dana. Svemu tomu je služilo pozorište – objašnjava dr Milić.

Vojno pozorište izvodi predstavu

Bilo je važno očuvati zdrav razum i jaku volju, pa makar i jednosatnom iluzijom. Na stotine plakata i programa u rukopisu svedoči o učestalosti, čak i o svakodnevnom izvođenju vojničkih predstava.

– Najviše su igrani „Đido”, od nacionalnog repertoara imamo i „Ivkovu slavu”, a najinteresantnije i najučestalije je igrana predstava „Artiljerija rustikana” Brane Cvetkovića, koja je bila parodija na „Kavaleriju rustikanu”. Sve to pred velikim brojem publike, čak ima i podataka da su i neprijatelji iz svojih rovova pokušavali da ih prate – kaže Olga Marković, kustos Muzeja pozorišne umetnosti.

Među vojnicima je bilo glumaca, ali su najčešće učestvovali talentovani amateri, podjednako dobri u svim ulogama.

– Humor koji je dominirao u tim predstavama ukazuje na to da su ljudi imali potrebu da prevazilaze te teškoće, taj naboj, taj stres. Humor je veoma efikasan mehanizam, odbrane ljudi se njime regenerišu – dodaje dr Milić.

Svoja pozorišta imali su Vardarska divizija i Deveti pešadijski puk na Solunskom frontu. Vojničko Pozorište u Lazuazu u Tunisu bilo je najveće i najorganizovanije, a predstave je često gledao i francuski admiral Geprat.

– Imalo je i zimsku i letnju pozornicu, veliki broj publike, ne samo srpskih vojnika već i francuskih, engleskih misija, njihovih supruga, kćeri – priča Olga Marković.

Zabeleženo je da je predstavama prisustvovalo od 300 do 3.000 gledalaca. Scenografija je pravljena od sanduka za municiju, kostimi od šatorskih krila i uniformi.

Admiral Geprat gleda predstavu „Ivkova slava”

Prva srpska predstava odigrana u inostranstvu

Pozorištu koje su srpske izbeglice oformile na Korzici, pomagali su meštani. Oni su u martu 1916. izveli predstavu „Đido” pod rukovodstvom glumca i reditelja Vladete Dragutinovića.

– Prema našim saznanjima, to će biti prva celovečernja predstava ikada odigrana u inostranstvu – objašnjava Olga Marković.

Tu predstavu su srpski vojnici igrali i u zarobljeničkom logoru „Ašah” u Austrougarskoj i „Rucović” u Bugarskoj. Dobijali su za to čak i simboličnu naknadu. Za prosečnog vojnika predstava je bila prava atrakcija.

– To je bilo mahom ruralno stanovništvo, moramo biti svesni toga. Ti ljudi su prvi put čuli da pozorište verovatno postoji u to doba, u to vreme, a da ne govorimo o tome da su prvi put i prisustvovali nečemu takvom – zaključuje dr Milić.

Za neke zabava, za neke beg od stvarnosti, a za neke jedan sasvim novi svet sa kojim se do tada nisu sreli – vojničke predstave uspevale su da pažnju sa ratne scene usmere ka lepšoj i svetlijoj pozornici.