Strogo čuvana TAJNA MIROSLAVLJEVOG JEVANĐELJA: Ko je ukrao jednu stranu?

Nakon što je iz Rusije stigla vest da originalni, 166. list Miroslavljevog jevanđelja, posle više od veka lutanja, prvi put stiže u Beograd, javnost se ponovo zainteresovala za najstariji ćirilični rukopis sa ovih prostora.

 

Miroslavljevo jevanđelje nastalo je oko osamdesetih godina 12. veka po narudžbini zahumskog kneza Miroslava, najverovatnije u Kotoru, a za potrebe crkve Svetog Petra i Pavla u Bijelom Polju. Ne zna se kako je i kada Jevanđelje preneto u manastir Hilandar. Jedna od pretpostavki je da ga je tamo preneo Stefan Nemanja prilikom osnivanja manastira. Danas, reč je o najstarijem srpskom dokumentu napisanom na ćirilici. Ali, Miroslavljevo jevanđelje nije celo!

Arhiepiskop Porfirije Uspenski posetio je sredinom 19. veka manastir Hilandar na Svetoj gori gde je Miroslavljevo jevanđelje čuvano. Fasciniran izgledom ovog dela isekao je 166. list, uzeo ga i odneo u Rusiju. U istoriji se izbegava termin „ukrao” već se uvek ublažava i govori „uzeo” iako je zapravo reč o krađi – kaže za Dnevno. rs istoričar Dobrica Jovičić.

Na iscepanom listu nalaze se čtenija za 7. (20.) januar, praznik Svetog Jovana Krstitelja, ukrašena inicijalom sa likom Vavilonske bludnice – metaforom za zlu Irodijadu, ženu cara Iroda, koja je od muža zahtevala glavu Svetog Jovana. Interesantno je da je reč o jedinom nagom liku žene u čitavom jevanđelju.

 

List je od 1846. do 1883. godine čuvan u Kijevu, a nakon toga je prenet u Imperatorsku javnu biblioteku, danas Nacionalnu biblioteku Rusije u Sankt Peterburgu, gde je zaveden kao „List iz Miroslavova evangelia F.p.I.No.83″ u zbirci Porfirija Uspenskog i gde mu je i danas trajno boravište.

Što se ostatka Miroslavljevog jevanđelja tiče, ono se do 1896. nalazilo u Hilandaru. Nakon što je kralj Aleksandar Obrenović posetio ovo mesto i bogato darivao monahe pomažući obnovu Hilandara, ovaj dokument mu je poklonjen zajedno sa osnivačkom poveljom Simeona Nemanje. Povelja je u međuvremenu izgubljena, ali je jevanđelje, iako okrnjeno, i dalje tu.

Međutim, profesor Jovičić ističe da o putevima najvrednijeg srpskog pisanog dokumenta pre 20. veka izuzetno malo znamo. Priča o arhiepiskopu Porfiriju koji je „uzeo list” novijeg je datuma.

Ovo je priča stara možda nekih 15 godina. Pre toga, pričalo se čak i da je neki od naših novovekovnih vladara dao list u zamenu za podršku Rusije u nekom ratu, ali o tome danas nisu ostali nikakvi pisani tragovi – objašnjava Jovičić.

Kako bilo, čuveni 166. list 10. marta stigao je u Srbiju. Građani koji posete Muzej Vuka i Dositeja u Beogradu moći će da ga vide sve do 5. aprila. Posle toga, iako je ministar kulture Ivan Tasovac romantično izjavio kako taj list „nikada nije bio bliži svom originalu koji se čuva u Narodnom muzeju u Beogradu, udaljenom samo nekoliko stotina metara”, vraća se u Rusiju.

 

Iako je ministar kulture Rusije Vladimir Medinski, koji je prisustvovao otvaranju izložbe „Putevima Miroslavljevog jevanđelja”, izjavio da se trajno vraćanje stranice Srbiji „razmatra” naš sagovornik ima drugačije mišljenje.

– Mislim da Rusi nikada neće vratiti taj deo naše istorije, ali da to nema veze sa prijateljstvom ili dobrim vezama. Reč je o igri velikih sila. Slično kao što je Napoleon iz Egipta poneo sve, pa na kraju i kamenje. Nije da mu je to bilo potrebno, ali je hteo da pokaže moć. Plus, reč je i o dobrom biznisu. Rusi zarađuju od srpskih turista koji, kad dođu u Sankt Peterburg, prvo idu da vide deo sopstvene istorije, a za to moraju da plate – objašnjava Jovičić.

Ironično, baš zahvaljujući činjenici da se jedan list Miroslavljevog jevanđelja nalazio u Rusiji, ovo delo postalo je poznato širom sveta. Unesko ga je 2005. godine uvrstio u svoju biblioteku „Pamćenje sveta“ čime je postalo deo najvrednijih dobara koje je stvorila ljudska civilizacija.

  * Dopala vam se ova priča? Lajkujte nas na Facebook-u i vaša dnevna doza istorijskih zanimljivosti stiže!