NEVEROVATAN ŽIVOT “ŽENE SA TETOVAŽOM”: Bila je zarobljenik Indijanaca, a onda je ODBILA DA SE VRATI MEĐU BELCE

Olivija Otman
commons.wikimedia.org

Belkinja čiju su porodicu pobili Indijanci, uspela je da preživi zarobljeništvo i sve oduševi svojom snalažljivošću i upornošću.

  

Životna priča Olivije Otman započela je 1837. u američkom gradu Ilinoisu, gde je i rođena. Imala je tri sestre i tri brata, a odrasli su u mormonskoj veri, živeći skladno. Kad je Olivija imala 13 godina, njena porodica se pridružila povorci kočija koja se zaputila prema Kaliforniji u potrazi za boljim životom. Da će to i ostvariti uverio ih je istaknuti mormon Džejms Bruster, koji je tamo želeo da napravi veliko okupljalište vernika.

Na put je krenula grupa od 90-ak ljudi, a kad si stigli do izvora Marikopa, rečeno im je kako je put koji sledi previše opasan zbog neprijateljski raspoloženih Indijanaca koji su naseljavali područje. Dok su ostale porodice u strahu odlučile ostati tamo bez želje da krenu dalje, Otmani su bili nepokolebljivi – na svoju veliku nesreću.

Masakr

Roj i Meri Otman sa svojih sedmoro potomaka u dobi od jedne do 17 godina, hrabro su nastavili put. Četvrtog dana sreli su grupu Indijanaca koja je od njih tražila duvan i hranu. Nakon toga, napala ih je verovatno druga grupa Indijanaca – koji su pritom zverski zaklali sve članove porodice izuzev 15-godišnjeg Lorenca, 14-godišnje Olivije i sedmogodišnje Meri En.

Indijanci su poveli devojčice sa sobom kao roblje, a kad se Lorenco probudio iz nesvesti, shvatio je da su svi članovi njegove porodice mrtvi, a sestre nestale. Danima je hodao u potrazi za pomoć pa je ponovo naišao na ostatke njihove povorke koja je odlučila ostati na sigurnom. Oni su mu pomogli da sahrani svoje najmilije.

Ropstvo

Nakon što je napad završen, Indijanci su vezali devojčice, uzeli imovinu njihove porodice i odveli ih do svog sela koje je bilo udaljeno stotinak kilometara. Iako je Olivija kasnije tvrdila da su otmičari bili Apače Indijanci, istoričari ipak pretpostavljaju kako je reč o grupi Tolkepajas.

Devojčice su koristili kao roblje, a živele su u stalnom strahu da će ih ubiti. Bile su primorane da živi na nov način, a ako su želele da prežive morale su da prikupljaju hranu, drvo za ogrev, pitku vodu, peru odeću članovima plemena, a pritom su ih “odgajali” batinama.

Nakon godine dana zarobljeništva, selo je posetila grupa Mohave Indijanaca koji su odlučili da će devojčice uzeti k sebi, a za njih su dali dva konja, povrće i ćebad. Devojčice su ceo dan pešačile do njihovog sela.

Pleme Mohave je bilo znatno bogatije, a i ćerka i supruga poglavice, gledale su na belkinje blagonaklono, a zatim i odlučile da brinu o njima. Otman je godinama kasnije izražavala duboku ljubav i žaljenje zbog rastanka sa ženama koje su im bile jedina zamena za porodicu. Koliko su se prilagodile svedoči i činjenica kako nisu pokušavale kontaktirati sa belcima koje su Mohave susreli.

 

Žene sa tetovažama

Obe Otman devojke su dobile tetovaže u skladu sa plemenskim običajima – tetovirane su na bradi i rukama. Otman je kasnije tvrdila kako su ih tetovirali da bi ih označili kao roblje, ali to je deo u kojoj je priča neobična.

Naime, pripadnicima plemena bi davanje tih tetovaža nekom ko “nije njihov” bilo svetogrđe, jer su verovali kako se uz pomoć njih nakon smrti prepoznavalo ko ide u raj.

Olivija je ostala sama

Sreća u nesreći za Meri je bila činjenica kako je sa sobom imala mlađu sestru o kojoj je morala da brine. Velika suša je pogodila zemlju pa su gladovali, a mala Meri En je umrla od posledica gladi kada je imala deset godina.

Oliviji je  bilo teško, ali joj je pleme pružilo ruku te su činili sve da bi se osećala kao “među svojima” . Dali su joj klan ime Oak i nadimak Spansta (koji je označavao stalnu žudnju, žeđ ili glad za nečim). 

 

Ona je ostala sa njima, verujući da je i Lorenco mrtav i da joj je pleme jedina porodica. Kada je napunila 19 godina, do plemena je došao glasnik sa porukom vlasti iz Fort Jume – čuli su da belkinja živi sa Indijancima pa je zapovednik tražio da je izruče.

Nakon duge rasprave u kojoj je i Olivija učestvovala, odlučeno je da je najpametnije da poslušaju “belce sa pištoljima”. Putovala je 20 dana do tvrđave u pratnji dva vojnika, od kojih joj je jedan dao odeću svoje supruge, budući je bila odevena kao Indijanka.

Ulaskom u tvrđavu, svi su joj aplaudirali. Bili su fascinirani time kako je uspela da preživi. Olivija se ponovo sprijateljila sa svojom drugaricom iz detinjstva Suzan Tompson, koja je puno kasnije otkrila da je Olivija neizmerno tugovala i svakodnevno plakala zbog odlaska iz plemena – u njemu se udala i rodila dva dečaka.

 

Ali to nije bilo moguće reći belcima koji su je “spasili”. Oni su verovali kako je bila tamo isključivo protiv svoje volje, zlostavljana i silovana, ne shvatajući da bi na taj način već odavno bila mrtva. Sama Olivija je to negirala –  silovanja, brak i decu sa Indijancima, naprosto odlučivši da ćuti.

Ono što je videla kao jedino dobro u svom novom životu, bilo je spajanje sa izgubljenim bratom. Bila je prisiljena da započne novi život, pa se udala za stočara Džona B. Ferčilda sa kojim je usvojila devojčicu. Umrla je od srčanog udara u 65. godini života.