NAJPOZNATIJE UBICE BIVŠE JUGOSLAVIJE: Monstrumi od čijih su se zločina tresli milioni “od Vardara do Triglava”

Ubice SFRJ
Wikipedia/Kolaž

Predstavljamo vam najveće monstrume bivše Jugoslavije - od Vardara do Triglava!

 

Iako često nisu bile medijski propraćene, strahote koje podsećaju na najjezivije horor filmove dešavale su se i u socijalističkoj Jugoslaviji. Zato verovatno i ne čudi što smo ljude koji su ih počinili mahom zaboravili… a oni se svojom svirepošću mogu meriti sa najozloglašenijim monstrumima Evrope i sveta.

Predstavljamo vam najveće monstrume bivše Jugoslavije – od Vardara do Triglava!

Metod Trobec: Silovatelj i davitelj 

Trobec je rođen 1948. godine, a osuđen je za psihopatska ubistva najmanje pet

 

žena,koja je počinio u roku od nekoliko meseci 1978. godine.

Usamljene žene koje je upoznavao u lokalima dovodio je u svoju kuću u Gorenji vasi blizu Škofje Loke, gde ih je silovao, a onda davio. Neki ugljenisani ostaci pet žena bili su pronađeni u pekarskoj peći, a za vreme suđenja iznosile su se pretpostavke da je kriv i za ubistvo nekih drugih žena koje su u to vreme nestale bez traga.

Zloglasni serijski ubica uhapšen je sasvim slučajno 1979. godine, kad je policija sprovela pretres njegove kuće nakon što je bezuspešno pokušao da opljačka jednog nemačkog turistu koji je zapamtio broj tablica njegovog automobila.

Po ovom ubici se 80-ih godina jedan zagrebački pank bend nazvao „Trobecove krušne peći”. Ovaj Slovenac sigurno je najpoznatiji jugoslovenski serijski ubica. U drugoj polovini sedamdesetih silovao je, ubio i spalio u pekarskoj peći pet žena. Osuđen je prvo na smrt, pa na 20 godina zatvora, pa na dodatnih 15 (zbog pokušaja ubistva drugog zatvorenika). Izvršio je samoubistvo u zatvoru 2006, nakon 27 godina provedenih iza rešetaka.

O istoriji smrtne kazne u Srbiji i čoveku koji je poslednji pogubljen možete pročitati KLIKOM OVDE!

Šefka Hodžić: Ubica trudnice

 

U Jugoslaviji se nikada pre nije dogodilo ništa slično. Mediji su ovom slučaju posvećivali veliku pažnju, nema novine koja svakodnevno nije pisala o „najmonstruoznijem zločinu svih vremena”. O Šefki se pričalo i prepričavalo, nazivana je „Žena monstrum” i „Panter iz Kamenjače”.

Prema opšteprihvaćenoj verziji, Šefka je 7. oktobra 1969, nedaleko od Jusića, na potoku Kamenjača, sačekala svoju drugaricu Aliju Hasanović, koja se vraćala iz susednog sela Anđelići, ubila je sa tri hica iz pištolja, rasekla joj nožem stomak i izvadila dete. Alijino telo je sakrila na nekoj njivi pod plastom sena.

Dete je odnela kući, ali nije preživelo. Kad je otkriven Alijin leš, policija nije znala kuda da krene. Na pravi trag je ukazao lekar patolog Milan Vušić koji je postavio tezu da je zločin izvršila nerotkinja željna deteta: „Dete je iz majčine utrobe mogao da otme samo neko ko ga je premnogo želeo, a nije mogao da ga ima. Treba tražiti ženu koja ima dete, a nije ga rodila.”

Tako usmerena, policije je proverila sve žene iz tog kraja koje su se tog dana porodile i otkrila da je Šefka već prijavila i rođenje i smrt ćerkice. Ginekološkim pregledom je, međutim, ustanovljeno da Šefka ni tada, ni ikada pre nije rodila dete, niti je bila trudna.
Tada je Šefka priznala sve, osim da je ubila Aliju. Čak i kad su u njenoj kući nađeni dukati i prstenje pokojnice i krvav nož.

Pred Okružnim sudom u Tuzli je u usijanoj atmosferi, jer su mnogi tražili Šefkinu glavu, održan proces Šefki i Avdiji Hodžiću, koji je optužen kao saučesnik.
Šefikin prvi branilac bio je čuveni beogradski advokat Toma Fila, koji je na kraju napustio njen slučaj usled sukoba interesa, ali je bio advokat njenog saučesnika Avdije Hodžića, a njegov otac Filota Fila bio je Šefikin branilac.

Presude su izrečene 25. maja 1970. godine: Šefka je osuđena na smrt streljanjem, a Avdija na pet godina zatvora. Izdejstvovana je obnova procesa i te iste godine, 18. septembra, izrečena joj je nova presuda – smrtna kazna je zamenjena sa 20 godina zatvora.

Junuz Kečo: Krvoločan zet

  

Stravično ubistvo, koje je potreslo celu bivšu Jugoslaviju, desilo se u selu Gornja Bioča kod Hadžića, u kući Halila Džambasa, 21. marta 1985. Oko 19 sati Junuz Kečo je, u divljem nastupu ljubomore, nožem nasmrt izbo svoju ženu Rasemu Fazlibašić.

Naime, kako se pripoveda Junuz je iz besa i ljubomore zbog Raseminih prevara počinio ovo svirepo ubistvo. Kažu da se uspešno od policijske hajke krio po šumama uz pomoć seljana i rodbine, koji su kačili bela platna na tarabe, kako bi Junuza obavestili da u blizini nema policije i na taj način bi on dolazio do kuća i snabdevao se hranom i čistom odećom.

Najčudnije od svega, što ga na suđenju majka nesrećne žene nije teretila za ubistvo i o njemu je imala samo reči hvale. Kečo je 1986. uhapšen u Budvi i poslat je na zatvorsko odsluženje kazne, iz kog je uoči rata pobegao. Bio je aktivan učesnik u ratu, ali je 1993. godine poginuo zajedno sa svojom pastorkom Sanelom (ćerkom žene koju je ubio) sa kojom je i živeo, a koja je izuzetno bila vezana za njega.

O Raseminom ubistvu, Kečinom bežanju od policije, kao i hapšenju, prema scenariju Abdulaha Sidrana reditelj Ademir Kenović snimio je kultni film „Kuduz”.

Višnja Pavlović i Dušan Bajčeta: Tražili krvnu osvetu

 

Nakon stradanja pastorka u saobraćaju, Crnogorka Višnja Pavlović platila 500.000 dinara Dušanu Bajčeti da izmasakrira jedanaestogodišnjeg dečaka i na taj način da ostvari “krvnu osvetu”.

Dečak Bruno Čalić je ubijen sa devet uboda nožem. Višnja Pavlović uhapšena je u Pljevljima 42 sata nakon ubistva, a Bajčeta u jednoj kafani u Nikšiću. Treći saučesnik, Višnjin muž i otac deteta stradalog u saobraćaju Rajko Pavlović, osuđen je na 20 godina zatvora. Četrnaest meseci nakon ubistva, avgusta 1973. streljani su Višnja i Dušan, negde kod Sarajeva.

Aziz Keljmendi: Presudio drugovima iz vojske 

 

Azis Keljmendi je bio vojnik Jugoslovenske narodne armije albanske nacionalnosti poznat po tome što je 3. septembra 1987. naoružan automatskom puškom ubio četvoricu regruta JNA, Safeta Dudakovića, Hazima Dženanovića, Gorana Begića i Srđana Simića, i ranio još pet osoba. Taj je događaj poznat kao Paraćinski masakr.

Ubistva su se dogodila u kasarni „Branko Krsmanović” u Paraćinu nekoliko nedelja pre nego što je Keljmendiju trebalo prestati služenje vojnog roka. Keljmendi je, naoružan automatskom puškom, ušao u zajedničku spavaonicu i otvorio vatru na druge vojnike.

Tom prilikom je ubijeno četvoro, a ranjeno pet osoba. Nakon ovoga, Keljmendi je iz kasarne pobegao na obližnje Karađorđevo brdo. Za njim je u poteru krenula vojna policija te ga opkolila. Tada je, po zvaničnoj verziji događaja, izvršio samoubistvo.

Vinko Pintarić: Ubijao zbog sitnice

 

Zagorac Vinko Pintarić rodio se 1941. godine. Prvo ubistvo počinio je u Zaboku sa 32 godine, aprilu 1973. Pijan i u napadu ljubomore umislio je kako ga njegova supruga Katica vara sa komšijom. Ubio ga je hicem iz puške, a potom se dao u beg. Ali, 18 dana nakon zločina ipak se predao policiji, a sudija je odredio da ode na psihijatrijsko ispitivanje u zagrebačku kliniku Vrapče.

Tri meseca kasnije pobegao je iz bolnice da bi čim je došao kući ubio svoju suprugu. Opet se dao u beg, pa se tri meseca krio od policije. Ponovo se predao organima vlasti, i tada ga je sud zbog dva ubistva, jednog pokušaja ubistva i pucanja po kućama osudio na smrt. Pintarić je tada iskoristio zakonsko pravo da mu smrtna kazna bude preobličena u kaznu zatvora u trajanju 20 godina. Kaznu je služio u Staroj Gradišci. Nakon osam godina, uspeo je opet da pobegne iz zatvora.

Narednih osam godina skrivao se po zagorskim selima. Bio je u selu Andraševci, pa kod ljubavnice Barbare Šipek u Donjoj Stubici. Barbara mu se jednom prilikom požalila kako joj je komšija Štef Kišur štapom ubio pile i bacio ga u njeno dvorište. Pintarić mu je zbog toga presudio metkom u čelo u maju 1990. Istog meseca ubio je u Začretkom Proseniku Rudolfa Belinu, ovoga puta zbog paranoje. Sumnjao je da ga je Belina izdao policiji. Posljednji put Vinko Pintarić ubio je Božu Habeka u avgustu 1990. opet zbog svoje paranoje. Nesrećni čovek pitao je Pintarića: “Tražite li koga?”, a ovaj mu je presudio hicima iz pištolja.

Uhapšen je 1991. godine u kući svoje ljubavnice gde se skrivao. Specijalci su opkolili kuću, a Pintarić nije hteo da izađe iz nje. Mislivši da ga je njegova tetka izdala, ranio ju je u stomak, a njegov pohod zaustavio je policajac koji ga je metkom pogodio u glavu.

Dušan Prodić: Udavio rođenog sina

Pružni radnik iz Doboja, nakon što je ostao udovac, na nagovor svoje nove supruge 1976. ubio je sopstvenog sina zbog pitanja nasledstva imovine. Prodić je sina gurnuo u reku Ilovu, ali je dečak uspeo da ispliva.

Prodić je potom jednom rukom držao dečakovu glavu ispod vode, a u drugoj ruci je nosio tranzistor koji nije želeo da pokvasi. Prema rečima upućenih u ovaj slučaj, to je i bila odlučujuća stvar u određivanju smrtne kazne za ovog monstruma.