Srpski kralj koji je VLADAO TERITORIJOM VEĆOM OD ONE CARA DUŠANA i želeo da postane NASLEDNIK NEMANJIĆA

Kralj Aleksandar
Wikipedia

Aleksandar Karađorđević, iako formalno vladar Srba, Hrvata i Slovenaca, odnosno Kraljevine Jugoslavije, i u svom vremenu se prepoznavao uglavnom kao „srpski“ kralj. Njegova vladavina bila je sa usponima i padovima, vezanim i za sam narod iz koga je potekla njegova loza. Mnoga njegova dela su slavljena, a mnoga kuđena, u zavisnosti od potonje epohe i političkog stava kritičara. Mnoge dileme iz Aleksandrove vladavine su i danas otvorene i tema sporenja naknadnih tumačenja i istoričara i publicista.

 

Sama biografija kralja Aleksandra koja je svakako vrlo uzbudljiva kao da nije interesantna široj javnosti. Zato ovaj tekst ima za cilj da vas upozna, ili podseti, sa biografskim podacima vezanim za život kralja Aleksandra Prvog Karađorđevića, piše Nedeljnik.

Ženevski i ruski đak

Aleksandar je rođen je na Cetinju 16. decembra 1888. godine u vrlo skromnoj vili koja se nalazila na glavnom trgu, preko puta kraljevske palate. Njegova majka kneginja Zorka, koja je umrla pri porođaju nekoliko godina posle toga, bila je ćerka crnogorskog kralja Nikole I Petrovića i sestra buduće italijanske kraljice Jelene. Kum na krštenju bio mu je, preko izaslanika, ruski car Nikolaj II Aleksandrovič.

Detinjstvo je proveo u Crnoj Gori i bio je ponosan na svoje crnogorsko poreklo. Teško je naći trag uticaja bilo koje ličnosti u obrazovanju princa Aleksandra. Njegov boravak u Ženevi, gde mu se otac bio nastanio posle smrti knjeginje Zorke, i gde je živeo skromno kao izgnani i siromašni knez, zbližio ga je sa demokratskom atmosferom velikog grada koji je cenio slobodu. Švajcarci koji su ga znali kao dete, dok je odlazio u školu obučen u tamnoplavo odelo, sa đačkom torbom pod rukom, pričaju da je mladi Karađorđević bio dobar đak i prijatan drugar u igri.

 

Mladi princ je vaspitavan kao dete Ženeve. Njegov otac je posećivao ženevsko društvo, bio član mnogih klubova, streljačkih društava, posećivao je redovno biblioteke. U kući Karađorđevića, u Ulici Belo, čitala su se mnoga dela francuske književnosti. Petar Prvi Karađorđević, bivši pitomac Sen-Sira, hrabri poručnik „Kara“ iz Armije Loare, svoju decu je vaspitao u duhu ljubavi prema Francuskoj, svojoj drugoj domovini.

Otac je želeo da Aleksandar oseti i ruski uticaj, pa ga je poslao da školovanje nastavi u Rusiji, u Paževskom korpusu, u Zimskom dvorcu u Petrogradu, koji je bio poput pravog grada. U Rusiji je Aleksandar stekao mnogo pravih prijatelja, često je priman na dvor carske porodice Romanovih, koju je posećivao četiri ili pet puta godišnje. Nikola II gajio je naročite simpatije prema njemu i mladić se već kao prestolonaslednik za vreme jednog putovanja u Rusiju, zaljubio u kneginju Olgu. Ona je svoju naklonost prema “dragom Srbinu“ pokazala poklonivši mu komad nakita kome se Aleksandar divio na njenoj ruci tokom jednog zajedničkog ručka u dvoru. Car se nije protivio eventualnom braku svoje starije kćeri i princa Aleksandra. I verovatno bi do tog braka i došlo da nije bilo Velikog rata i revolucije u Rusiji.

– Iako je bio izrazito lep, njegove naglašene crte, njegov pogled izuzetno živahan i smeo i posebno šarmantan osmeh, istovremeno dubok, naglašen, ljudski i slobodan, koji sam uočila samo kod njega, činili su ga privlačnom pojavom – zapisala je princeza.

Aleksandar je ipak, zauvek, sačuvao naklonost prema Romanovima i zahvalnost prema carskoj Rusiji koja je bila zaštitnica Srbije. Svoju zahvalnost je pokazao prihvativši da se bela ruska emigracija nastani u njegovoj zemlji. Sveti sinod je tu našao utočište, a carske zastave mesto gde će se čuvati.

Mnogi analitičari se slažu da je Aleksandar tokom svog boravka u Rusiji naučio da o svojoj zemlji sudi objektivno, da shvati značaj Balkana u međunarodnoj politici i mesto koje Srbija ima u balkanskom regionu. On se tamo uverio da pojedinačne svađe ne vode Balkan pravim putem.

 

Princ koji (ni)je trebalo da postane kralj

Sudbinski preokret u životu mladog princa Aleksandra desio je 1909, kada se njegov stariji brat princ Đorđe odrekao prava nasledstva prestola. Tačnije, ispadi princa Đorđa su primorali kralja da zatraži od svog starijeg sina da se odrekne prestola u korist mlađeg princa Aleksandra.

Princ Đorđe se odlikovao hrabrošću i inteligencijom, ali je bio istovremeno bio vrlo nasmotren i impulsivan. Čas bi pokazivao grubu jednostavnost, čas bi se ponašao kao nastrani tiranin: osion, ćudljiv, suludo odvažan, pri čemu su njegova neopreznost i gnev izazvali čak smrt jednog od njegovih posilnih.

U svojoj biografiji “Istina o mom životu” princ Đorđe tu smrt pripisuje nesrećnom slučaju i zdravstvenim problemima dotičnog Kolakovića. Nakon rasprave oko ljubavnog pisma koje Kolaković nije odneo po naređenju princa Đorđa na određenu adresu, dolazi do rasprave.

– Gubi mi se sa očiju, izdajice, dreknuo sam na Kolakovića i podigao ruku da ga udarim. Ali, na nesreću, ruke su mi bile sputane šinjelom, koji još nisam svukao, pa sam podigao nogu i snažno odgurnuo Kolakovića. Učinilo mi se da je posrnuo, ali je moja svest bila nesposobna da to registruje – opisao je Đorđe taj trenutak.

Kolaković je podlegao povredama a princ Đorđe pritisku da abdicira.

Vladar koji je državom upravljao kao kasarnom

Kao prestolonaslednik, princ Aleksandar se pripremao za konačan obračun sa Turskom. Grčka, Bugarska, Srbija i Crna Gora objavile su 1912. godine rat Turskoj. Aleksandar je imao dvadeset i četiri godine, bio je mlad, dinamičan i vitak, nosio je naočari sa dioptrijom, a njegov živ pogled, odlučan hod, inteligentno, otvoreno i nasmejano lice osvajali su simpatije.

Šest godina, sa kratkim prekidima mirnodopskog života, on će proživeti na bojnom polju. Tu se stvarno i formirao. On je pre svega bio i zauvek ostao vojnik. Uostalom, kao i njegov otac rođen kao vojnik, imao je osećaj za disciplinu, služio se direktnim, energičnim metodima. I kasnije, kad je bio državnik, u njemu se uvek mogao videti vojnik.

 

Zamerali su mu da državom upravlja kao kasarnom, oslanjajući se na vojsku jer je ona konkretna snaga bez koje ne može postojati istinska vlast, a koja je dovoljna da je osigura. Rimljani su govorili: “Država je jaka onoliko koliko je jaka njena vojska“. To uverenje je delio i kralj Aleksandar.

Aleksandrova vojska je razbila Turke na Kumanovu, nedaleko od Kosova polja, gde je srednjovekovna Srbija izgubila slobodu u Kosovskom boju. Pobeda na Kumanovu bila je više od osvete ugnjetaču koga su teško podnosili: ona je značila oslobođenje od nacionalnog kompleksa, završetak epskih pesama kojim se srpska duša hranila pet vekova i čekala konačnu osvetu. Nije bilo vojnika koji te 1912. godine nije verovao da je to rat koji je značio osvetu za sve poraze.

Pobeda na Kumanovu bila je prvi korak ka Aleksandrovoj popularnosti u narodu. Srbi su nošeni osvetničkim žarom stigli do Soluna i okupirali Albaniju. Turci su kapitulirali, a saveznici podelili oslobođene teritorije. Makedoniju koja je bila zbog svog položaja ključna tačka na Balkanu zahtevali su Grci, Srbi i Bugari. Upravo zbog tih različitih želja i pretenzija izbija Drugi balkanski rata između Bugarske i Srbije. Aleksandar je ponovo stao na čelo vojske i uspeo da potuče Bugare. Srbija je sačuvala Makedoniju a Aleksandar vojnu slavu.

Juna 1914. stari kralj Petar umoran i bolestan, prenosi kraljevske obaveze na prestolonaslednika Aleksandra, koji je proglašen regentom. Samo nekoliko dana kasnije dešava se atentat na nadvojvodu Franca Ferdinanda u Sarajevu (28. juna). Beč je konačno imao povod za ostvari ono što je odavno planirao, da konačno kazni i pokori tu drsku malu Srbiju. Austrougarska upućuje Srbiji sramni ultimatum, koji nije prihvaćen i samo mesec dana kasnije počeo je rat. Veliki rat.

Srbija je uspela, iako brojčano slabija, bez municije, oružja i opreme da ostvari neke od najslavnijih bitaka na Ceru i Kolubari. Međutim, bez pomoći saveznika i napadnuta s leđa od Bugara, srpska vojska se povlačila ka Albaniji. Jedan deo civilnog stanovništva napustio je gradove i sela i krenuo sa vojskom iz svoje otadžbine. Bila je zima, kroz albanske planine prekrivene snegom nije bilo puteva, sela su retka, a snabdevanje hranom i pićem nije bilo moguće.

Bio je to najružniji košmar koji je Srbija ikada sanjala u svojoj istoriji. Čitava vojska i Vlada napustili su teritoriju svoje zemlje. Glad, bolest, zima… prepolovili su srpsku vojsku ali i u tim okolnostima vojska je održavala disciplinu i čast vojnika. 

– Svaki bi narod zverski kidisao na naš hleb, bez ikakvih obzira. Jedini narod koji je pravi takav primer u istoriji dao, da je pristao pre da umre nego li tuđu imovinu dira jeste srpski narod. Takav čestit narod zaslužuje da mu se izađe u susret. Pozivam vas u ime Isusa Hrista da ispunite svoju hrišćansku dužnost – zapisao je jedan albanski katolički sveštenik.

Regent Aleksandar i kralj Petar delili su sudbinu svog naroda. Povlačili su se sa vojskom po albanskim vrletima. Iako je sve izgubio, osim ostataka svoje vojske, regent Aleksandar nudi Francuskoj u slavnoj depeši da dođe da se bori na francuskom frontu.

– Srbije više nema, ali njena vojska ostaje. Spremni smo da dođemo i da borbu nastavimo na francuskom tlu – pisao je.

Ipak, francuska vojska kreće na Balkan. Srpska Vlada se smestila na Krfu, gde su vojnici lečeni, hranjeni i opremani. Uskoro će se stvoriti solunska vojska, koja će ubrzo probiti neprijateljski front nastavivši svoj pobednički put sve do Dunava.

Kralj svih Jugoslovena

 

Pobeda saveznika je omogućila da se ostvari ujedinjenje svih Jugoslovena u jednu državu. To je odlučeno još 1916. godine Krfskom dekleracijom, kada je Srbiji priznato pravo da prisajedini austrougarske teritorije nastanjene Jugoslovenima. Konačno 1. decembra 1918. godine stvorena je Kraljevina Srba Hrvata i Slovenaca, sa princom regentom Aleksandrom Karađorđevićem na čelu.

Do tog 1. decembra 1918. godine princ regent Aleksandar vodio je ratove, a sada, pa sve do smrti, vodio je ništa manje okrutne i velike političke ratove. Posle smrti svoga oca kralja Petra I proglašen je 1921. za „viteškog kralja ujedinitelja” Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca.

Kralj Aleksandar I oženio se 1922. princezom Marijom Hoencolern, kćerkom rumunskog kralja Ferdinanda I i kraljice Marije, princeze od Velike Britanije i Irske. Kralj Aleksandar i kraljica Marija imali su tri sina: Petra, Tomislava i Andreja. Deca kralja Aleksandra dobila su imena po tipičnim imenima za članice Kraljevine Jugoslavije. Petar kao tipično srpsko ime, Tomislav hrvatsko a Andrej slovenačko. Iz ovog podatka vidimo da je kralj Aleksandar žrtvovao svoje lične naklonosti interesima države.

Interesantan je opis kralja Aleksandra koji daje francuska novinarka Klod Elan 1929. godine, kada je kralj imao 41 godinu.

Iako je bio izrazito lep, njegove naglašene crte, njegov pogled izuzetno živahan i smeo i posebno šarmantan osmeh, istovremeno dubok, naglašen, ljudski i slobodan, koji sam uočila samo kod njega, činili su ga privlačnom pojavom. Kao i njegovi oficiri i vojnici, on ostavlja utisak da je rođen u uniformi, a civilno odelo nosi samo za vreme lova u Sloveniji. Da li je bio visok? On deluje visoko jer uprkos vidljivo povijenom telu, koje je izlagao teškim ratnim i fizičkim naporima, kao komadant vojske, on se drži pravo, pri čemu glavu zabacuje malo unazad, bez i najmanjeg traga neke arogancije. Kralj je bio kratkovid, što je njegovim smeđim očima pridavalo izraz blagosti. Čvrsta brada bez grubih crta nije bila brada koja probija napred već brada čoveka koji se opire. Velika usta deluju neočekivanim šarmom spremna da pokažu, kad mu zadrhti gornja usna nekako udesno, jednu senzibilnost bez milosti i za sebe, i za druge. Onaj ko ima takva usta mora umeti da registruje najblaže talase simpatije ili neprijateljstva, a široko i visoko čelo potvrđuje da primljeni utisci ostaju, da se učinjena usluga ili loš postupak nikada ne brišu iz kraljevog pamćenja. Vernost i kivnost. Aleksandar se ne tuži uvek na udarce: on nikada ne zaboravlja i da ih uzvrati. Samo volja, u službi lucidne inteligencije koja sve žrtvuje velikim interesima, navodi kralja da zanemari svoje simpatije i antipatije. On ima široku inteligenciju, izuzetno je pokretljiv, suptilan i postojan, smele duše čije je prirodno obeležje junaštvo koje seže do samozaborava, čiji je misticizam veoma realan. On je bio i skeptik, iskustvo sa ljudima učinilo je da izgubi dobar deo svoje poverljivosti, on nije bio čovek koji se previše povezuje i govorilo se da je bio strog i prema sebi, i prema drugima…

Kralj je bio ozbiljno bolestan?

 

Kraljevo zdravlje bilo je narušeno zbog skoro decenije ratovanja. Još od mladosti je patio od stomačnih bolesti, koje su ga pratile gotovo celoga života i doprinosile njegovoj nervozi: on na brzinu jede, na brzinu se zabavlja. Ogrubeo u ratovima, spreman na sva rešenja, pa i na ona najradikalnija, umeo je ipak da se nasmeje od srca, da ispolji nežnost prema svojim sinovima. Na fotografijama se može videti nasmejan sa svojom porodicom.

O kraljevom slabom zdravlju, iz razumljivih razloga, u javnosti se nije govorilo. On sam nije skrivao da je zabrinut i potišten zbog toga. Britanskom poslaniku Hendersonu govorio je da pati od krvarenja (verovatno čir na želucu) i da zbog toga svakog septembra odlazi u Nišku Banju na lečenje termalnim vodama sa lekovitim dejstvom. Uzročnicima oboljenja smatrao je svoju narav i iscrpljujući rad.

Mitropolitu Dožiću, koji je polovinom septembra 1934 godine razgovarao sa kraljem, izgledao je strahovito iznuren. Pušio je cigaretu za cigaretom, francuski „goloaz“, na koji se navikao još za vreme rata na Solunskom frontu, i nije ih menjao iako su bile jedne od najjačih cigareta. Cigaretu je pušio samo dopola, pa je nervozno gasio i uzimao drugu. Često je, dok je govorio, znao da zapali cigaretu, pa je onda ostavi i uzme drugu.

Imao je slab apetit. U dvorskoj arhivi sačuvan je režim ishrane kralja, koji su lekari prepisali kao dijetalni jelovnik. U njemu je navedeno da treba što češće da uzima obroke (pet puta dnevno), a spisak zabranjenih jela mnogo je veći od onih dozvoljenih.

Postoje neke informacije koje je kasnije potvrdio i kraljević Tomislav, sin kralja Aleksandra, da je kralj bolovao od karcinoma želuca i da su mu lekari predviđali još šest meseci života pred sam put u Marselj. On je naveo da mu je kraljica Marija rekla da su lekari posle obdukcije u Francuskoj potvrdili da je imao smrtonosan karcinom želuca.

Kralj Aleksandar je bio duboko religiozan, kao i svi Karađorđevići, što je bilo svojstveno i crnogorskim vladikama, od kojih je vodio poreklo. Prema svedočenju dvorskog đakona Longina, ne samo da je od rane mladosti redovno odlazio u crkvu već je njegova soba bila prava kapela, sa ikonama, krstovima i jevanđeljem kraj uzglavlja. Za verskih praznika, u svom domu se strogo pridržavao ceremonijala i narodnih običaja, što se naročito odnosilo na proslavu Božića.

Kraljeva pobožnost svakako je bila jedan od najvažnijih razloga što se celog života bavio humanitarnim radom. Smatrao je svojom dužnošću da ono što je dobijao od države ili sticao svojim radom na neki način vrati narodu. Činio je to odvajajući sredstva za školovanje i usavršavanje mladog naraštaja, pomažući materijalno slabe. S druge strane, on je poput srednjovekovnih srpskih vladara i velmoža podizao hramove i obnavljao stare bogomolje. Duga je lista kraljevih, fondova, zadužbina, dobrotvornih ustanova, stipendija, priloga i potpora.

Veći od cara Dušana?!

Kralj Aleksandar bio je uveren da Karađorđevići treba da nastave dinastiju Nemanjića – na grimiznom zidu manastira Žiče nisu, po starom običaju, ponovo otvorena i zazidana vrata za novog miropomazanog kralja. Aleksandar je odbio da se kruniše na taj nači. Kada se uzme u obzir da je to prethodno učinio njegov otac kralj Petar I Karađorđević, onda je sve još nejasnije. Neki izvori navode da je kralj Aleksandar imao ambiciju da postane car i da se onda kruniše po srpskim običajima.

Dobronamerni ljudi priželjkivali su tu carsku krunu još od vremena oslobađanja Kosova.

– Mi čekamo cara – pisao je 1912. godine pesnik Vladislav Petković Dis.

Takvih predloga je zaista bilo. Ugledni naučnik Kazimirović je na Uskrs 1929. godine uputio zvaničan predlog za carsko krunisanje i obrazložio ga istorijskim, političkim i državnim razlozima.

Aleksandar je vladao većom teritorijom od one kojom je vladao car Dušan, Kosovo je oslobođeno i vraćeno u sastav srpske države s njim na čelu vojske. Svesrdnim zalaganjem kralja Aleksandra obnovljen je rad Pećke patrijaršije.

Osim ovih razloga, navodi se i činjenica da bi krunisanjem za cara Jugoslavija dobila mnogo veći ugled i poštovanje u svetu ali i ojačalo unutrašnje jedinstvo. Predlog nije naišao na poseban odjek. O njega su se oglušili i kralj i Vlada.

Za vreme svoje vladavine, tj. posle ubistva u skupštini 1928. godine, kralj Aleksandar, ne videvši izlaz iz političke krize, uvodi lični režim. Suspenzija ustava i uvođenje ličnog režima nisu u suštini bili ni novina, ni retkost u Evropi i svetu. Ukinuta je sloboda štampe, uveden Sud za zaštitu države, ograničena prava okupljanja i udruživanja, ograničena nezavisnost sudija, a proširena nadležnost policijskih vlasti.

Bilo je, nesumnjivo, stroge represije, samovoljnih hapšenja i surovih presuda.

– Nikakvo drugo rešenje nisam mogao da nađem. Mogao sam da amputiram Hrvatsku ili pak da ukinem Vidovdanski ustav. Mnogi me kritikuju i prebacuju mi da ne volim demokratiju kao moj veliki otac. To je lako reći i kritikovati, ali u svemu tome ima velike razlike. Moj otac je lako vladao po demokratskim načelima u Srbiji. Bili su svi Srbi i vera im je bila ista. Nije bilo naikakvih razlika, a još manje razmirica. Moj otac nije imao glavobolje, kao što ih sada ja imam na svakom koraku, gde su se stvari strahovito iskomplikovale. Sve naše pokrajine nosila su različita obeležja, koja su se razlikovala jedna od drugih – govorio je mitropolitu Dožiću.

Nasilan kraj jednog sna

 

Kralj Aleksandar Karađorđević ubijen je u atentatu 9. oktobra 1934. godine u Marselju. Ubica je bio Bugarin Veličko Kerin, organizatori su bili članovi ustaškog pokreta a naručilac po svemu sudeći fašistička Italija. Aleksandrov odlazak sa istorijske scene 1934. godine označio je defintivno promenu političkih okolonosti u Kraljevini, koju je ostavio svom bratu od strica na upravljanje do punoletstva mladog prestolonaslednika Petra.

Aleksandrov odlazak uticaće na sudbinu njegovog kraljevstva, a još više na sudbinu njegovog naroda. Atentat na moćnog vladara u deceniji kada je upravo takav kralj i čovek takvih osobina trebalo da brodi jugoslovenskom lađom po uskovitlalom evropskom političkom moru, odraziće se i na sudbinu Kraljevine, nepunih sedam godina posle njegovog ubistva. Kraljevina Jugoslavija će nestati okupirana od neprijatelja, utonuvši potom u krvavo kolo višestrukog građanskog rata pod okupacijom.

Njegovi potomci ostaće bez trona i razvejeni po svetu do današnjih dana.