“HVALA, SRBIJO, PUSTILI STE ME DA GLOĐEM KOSKE”: Pred smrt ČKALJA je otvorio dušu, a njegove reči i dalje bole

Poslednji velikan među zvezdama jugoslovenskog glumišta, a nadasve poslednji nacionalni junak - čovek iz naroda koji je svojim zemljacima podario toliko smeha da će uvek ostati u njihovim sećanjima kao Paja Jare, Gvozden, Mita, Blagoje, Srećko napast, Jovanča Micić... Umro je na današnji dan 2003. godine u bedi, više gladan neko sit.

Čkalja
Printscreen

Njegove poslednje reči “Hvala Srbijo, pustili ste me da glođem koske” i dalje ozvanjaju, a Čkalja se pred kraj života žalio kako ga muči samoća. Napušten od kolega, gledajući kako mu prijatelji jedan po jedan umiru, Čkaljin čuveni osmeh počeo je da bledi.

On je dobio nagradu za životno delo “Car Konstantin”, a u govoru je rekao ono što smo odavno zaboravili – dugo je živeo kao da je sahranjen.

Gotovo tri i po godine proveo sam u bolnici, slomio sam kuk. Pao sam usred sobe. Ležao sam u Urgentnom centru i dugo čekao na protezu. Konačno je stigla, stavili su je i godinu dana sam pokušavao da bez štaka stanem na noge, ali nisam uspevao. Ispostavilo se da su mi ugradili pogrešnu protezu. Onda sam se setio svog drugara iz mladosti, profesora Branka Radulovića, genija za hirurgiju. On me je ponovo postavio na noge – rekao je u jednom od poslenjih intervjua 2000. Miodrag Petrović Čkalja.

Iako je odigrao bezbroj uloga, koje se repriziraju, Čkalja je tada rekao da od toga ni dinara nikada nije dobio.

– Samo uredno pišu obaveštenja. Čisto iživljavanje. Ja sam za njih otpisan, čovek koji ne postoji. A koverte skupljam da neko jednog dana vidi kako je RTS ažurna – istakao je Čkalja.

U istom intervjuu veliki komičar ispričao je i ovu, protesnu ispovest.

Imam 76 godina i ništa mi ne treba. Živeo sam i živim skromno. Ali, znači mi da naša deca žive normalno. Eto, moj sin nema posla godinama. Unuka Jovana ima 28 godina i pre četiri godine završila je pozorišnu akademiju. Izrazit je talenat, druga Ljubinka Bobić. Međutim, ne može da se zaposli. Prekjuče su joj otvoreno rekli u jednom pozorištu, nije bitno kom, da neće da je prime iz političkih razloga. A ona je treća generacija glumaca u jednoj kući. Svuda u svetu takvi ljudi imaju ogroman publicitet. A kod nas tri generacije, i nijedna ne radi. Ja ne radim svoj posao, moj sin takođe, unuka Jovana, a ni druga unuka Milena, koja je završila muzičku akademiju i specijalizirala muzikologiju. Skupili smo pare da polaze neke dodatne ispite na muzičkoj akademiji u Londonu. Tamo su bili oduševljeni njome i nedavno su je obavestili da joj besplatno plaćaju koledž, ali da se sama pobrine za stan i hranu. Ništa od toga neće biti. Snaja jedina radi, anesteziolog je u KBC Srbije, i njih četvoro žive od njene plate. A ja sa 2.300 dinara penzije ne mogu da pomognem. Dok platim sve dažbine državi, jer sam tako naučen, ne ostaje gotovo ništa. Tužno je reći, nove cipele nisam kupio dvadesetak godina, ali to nije važno. Važno je da mojim unukama nemam da dam za koka-kolu kad izađu u kafić – rekao je stari glumac.

Ipak jedna rečenica koju je Čkalja izgovorio i dalje boli.

– Da sam u Americi, i da sam primio ovako veliku nagradu zahvalio bih se, prvo, svojoj ženi, pa deci, pa tašti, zatim producentu i reditelju. Ali, pošto sam, srećom, u svojoj dragoj zemlji Srbiji, zahvaljujem se, prvo, svom šefu samoposluge što mi, ponekad, odvoji penzionersku kosku, pa komšinici u baraci koja mi ostavi mleko ispod tezge, pa mom poštaru koji mi uvek, na vreme sa zakašnjenjem, donese penziju. Da nije bilo njih, ne bih bio ovde – rekao je glumac 2002. godine na dodeli.

Iza ovog umetnika ostale su nagrade i priznanja. Uloge u mnogim serijama i filmovima domaće produkcije. Ostala je uspomena na čoveka koji je bio simbol glume.

Mnogi su ga smatrali štreberom u svom poslu jer je hteo da sve bude onako kako bi trebalo. Strogo, profesionalno i umetnički bogato. Na kraju je ostao siromašan, ali samo materijalno.