KAKO SAM POBEDIO HITLERA: Čekajući da nastupi čas smrti, mislio sam samo na majku

'Kažu da čoveku pred smrt proleti čitav život u svesti. Ja sam, međutim, stalno mislio na majku. Koliko će joj biti teško kada joj jave da sam poginuo? Sećao sam se svega što je učinila za mene, kako se napatila radeći najteže poslove kako bi ishranila sestru i mene, kako je plakala kada sam odlazio u partizane…A ja sam je sada napuštao, kada sam stasao i odrastao i kada sam konačno mogao da joj pomognem i nadoknadim sve žrtve koje je učinila za nas.'

 

Povodom 70 godina od kraja Drugog svetskog rata i pobede nad fašizmom Dnevno.rs donosi seriju ekskluzivnih intervjua sa ljudima koji su učestvovali u borbama i za svoju hrabrost bili odlikovani. Ne propustite da pročitate njihove priče i saznate iz prve ruke kako je Dan pobede, 9. maj 1945. izgledao širom oslobođene Jugoslavije.

Miodrag Mirković danas živi miran, starački život na Novom Beogradu. Iako će sledeće godine “zagaziti” DESETU DECENIJU ŽIVOTA, zdravlje ga, a i sećanje, još uvek dobro služi. Kaže da sve deluje kao da je bilo juče – i dolazak Nemaca, i okupacija Beograda ‘41 i bombardovanja i njegova borba u partizanima…

Neočekivani susret na krvavom bojištu

Ako bi trebalo da izdvoji edan događaj za vreme tih četiri godine rata i razaranja, bio bi to trenutak kada se, u beskrajnoj vojvođanskoj ravnici, na Sremskom frontu, pred kraj 1944. godine, susreo sa neobičnim “saborcem”.

Pamtim, bilo je svitanje. Tog jutra je počinjala ofanziva. Sa odredom sam išao kroz neku šumu, a uznemirene i preplašene pucnjavom, ispred nas su stalno trčale šumske zveri. I onda, na samo nekoliko metara ispred mene, odnekud je iskočila srna. Stala je na trenutak, kao da ne zna kuda će. Gleda u nas, a mi gledamo u nju. I nikome ne pada ni na pamet da puca! Posle sam često razmišljao o tome – mi borci, sa puškama i bombama u rukama, stojimo i posmatramo predivno šumsko stvorenje i niko ni ne pomišlja da mu naudi, iako ćemo za samo nekoliko trenutaka nemilosrdno otvoriti vatru na čoveka i ubijati ljude – neprijatelje.

Ovim nesvakidašnjim susretom počinje svoju priču za Dnevno.rs Miodrag Mirković, rođeni Beograđanin, pukovnik u penziji koji je sa partizanima učestvovao u borbama za oslobođenje Jugoslavije.

 

Iako je bio mlad, Miodrag dobro pamti nacističku okupaciju Beograda, Foto: Dnevno.rs/Petar Marković

– Pre rata sam bio učenik. Živeo sam sa majkom, sestrom i očuhom u Beogradu. Preživeo sam napad ’41 i živeo u okupiranoj prestonici. Međutim, avgusta ’44 pobegli smo od savezničkog bombardovanja u jedno selo pod Kosmajem. Tu sam prvi put sreo partizane – objašnjava vitalni 90-godišnjak.

Nisu svi Nemci nacisti

 

Iako je bio tek dečačić, Miodrag Mirković kaže da dobro pamti bombardovanje Beograda i nacističku okupaciju. Seća se i da se sa drugovima često igrao u krugu bolnice gde mu je majka radila. Tu je i upoznao dosta nemačkih bolesnika.

– Učio sam nemački u školi, pa sam mogao da komuniciram sa njima. Uvek je bilo reči o nekim običnim, svakodnevnim stvarima, niko nije pominjao ni borbu ni rat. Bili su to pristojni ljudi. Zanimale su ih i neke srpske reči. Hteli su da mogu da se sporazumevaju sa našim svetom – priča Miodrag i ističe da i danas stalno ljudima pokušava da objasni razliku između pripadnika Vermahta, regularne nemačke vojske u kojoj su bili ljudi koji su mobilisani, i pripadnika specijalnih jedinica u kojima je bilo dobrovoljaca, fanatika.

Ovi prvi, bili su najvećim delom obični ljudi koji, kao i većina srpskog stanovništva, kada je rat bio u pitanju, jednostavno nisu imali izbora.

Smrt kao na filmu

Partizani su pozvali Miodraga da im se priključi i on je pristao. U borbama je bio do samog kraja rata i učestvovao je u oslobađanju Beograda i borbama na Sremskom frontu gde je dva puta bio ranjen.

Često mi je pred očima iskrsavala ta slika, naročito kada sam u posleratnim godinama, u bioskopu gledao scene smrti. Znate onaj tako često korišćen snimateljski efekat, gde se vidi šuma, najčešće breze i njihove krošnje koje počinju da se okreću sve brže i brže? E, baš takav osećaj sam imao i ja! Pamtim, trčao sam kada sam osetio snažan udarac u levo rame. Kao maljem! Zaneo sam se i, okrećući se oko sebe, pao na zemlju – pripoveda Miodrag i dodaje da je imao osećaj da će mu se grudi rasprsnuti.

Ne krije, strašno se uplašio.

 

Mislio sam da umirem i samo sam mislio na majku, Foto: Dnevno.rs/Petar Marković

– Raskopčao sam bluzu, video krv na grudima i nešto što mi je ličilo na ranu kod srca. Pomislio sam: „Gotov sam! Pogodilo me u srce” – prepričava on sedam decenija posle kobnog trenutka, borac koji kaže da je tada bio spreman da umre.

Podvukao je ranac pod glavu, priča, „da mu bude što udobnije na kraju života”, namestio se na travi na kojoj je ležao i čekao smrt.

Kažu da čoveku pred smrt proleti čitav život u svesti. Ja sam, međutim, stalno mislio na majku. Koliko će joj biti teško kada joj jave da sam poginuo? Sećao sam se svega što je učinila za mene, kako se napatila radeći najteže poslove kako bi ishranila sestru i mene, kako je plakala kada sam odlazio u partizane…A ja sam je sada napuštao, sada kada sam stasao i odrastao i kada sam konačno mogao da joj pomognem i nadoknadim sve žrtve koje je učinila za nas – seća se Miodrag tih teških trenutaka kada je mislio da će umreti. Ne stidi se da kaže i da je tada zaplakao.

Hrabri čovek ne zna koliko je vremena tako ležao. Ipak, smrt nije dolazila i polako je počeo da bojažljivo pomišlja da rana možda i nije toliko opasna. Tako su ga i pronašli saborci i odveli u previjalište.

Za dlaku izbegnuta smrt

– U bolnici sam saznao da sam smrti izmakao stvarno za dlaku. Metak me je udario u levu ruku, prošao kroz nju i grudi i izašao nekoliko milimetara od vrata. Malo je falilo da budem preklan i to metkom – objašnjava stari borac i ističe da mu danas čitava ova priča o ranjavanju izgleda kao neka tužno-smešna zgoda iz nekog filma ili knjige.

Miodrag je bio u bolnici kada je primio vest o tome da je rat završen. Ruka mu je bila u gipsu, ali bola se više i ne seća. Pamti samo neopisivu sreću. Čim je otpušten otišao je pravo u brigadu u Knjaževac da se pridruži svojim saborcima. Ali, priznaje, ne pre nego što je svratio u Beograd da se javi i zagrli majku.

 

Ko je Miodrag Mirković?

Miodrag Mirković je rođen 1926. godine u Beogradu. Borio se u sastavu 8. crnogorske brigade od 1944. godine. Dodeljen je za vodiča borcima Crvene armije i sa njima je učestvovao u oslobođenju Beograda.

Posle rastanka sa Rusima, vratio se u jedinicu i borio se na Sremskom frontu gde je dva puta ranjen. Posle drugog ranjavanja, evakuisan je i u bolnici je dočekao kraj rata.

Celu posleratnu karijeru proveo je u vojsci. Službovao je u gradovima širom Jugoslavije, a u Beograd se vratio 1968. godine. Penzionisan je u pukovničkom činu.

Iako u 90-oj godini života, penzionerske dane provodi pišući za rubriku Politike „Među nama” gde je objavljen veći broj njegovih tekstova.

* Dopala vam se ova priča? Lajkujte nas na Facebook-u i vaša dnevna doza istorijskih zanimljivosti stiže!