Praški kasapin: Nacistički monstrum kojeg se i Hitler plašio, ali kojeg je stigla STRAŠNA I ZASLUŽENA KAZNA

Rajnar Hajdrih
sh.wikipedia.org

Kao prvi čovek Gestapoa ‘praški koljač’ Rejnhard Hajdrih slovio je za najkrvožednijeg SS-ovca

 

Pored čudovišnih Himlera, Ajhmana, Geringa, Špera, Gebelsa, neko je drugi važio za najopasnijeg Hitlerovog čoveka. Taj drugi bio je Reknhard Hajdrih, istinska siva eminencija nacističkog režima, “zli genije” za kojeg se spekulisalo da je sposoban svrgnuti i samog Firera.

Kad je kao prekaljeni SS-ovac i šef RSHA, time i Gestapoa, u septembru 1941. postao protektor Češke i Moravske, očekivalo se da će “Plava Zver”, kako su mu njegovi tepali, u anektiranom području brzinski ugušiti bilo kakav oblik otpora.

I zaista, nije dugo trebalo da ustanovi potpunu strahovladu, zaboravljajući, doduše, da gde ima straha ima i hrabrosti, to veće što je veći strah. Zato su mu, upravo kad je bio uveren da mu više niko ništa ne može, pravo u lice bacili bombu, onu stvarnu, a ona je simbolički odjeknula čitavim Rajhom koji je tada, pre Staljingrada, na bojištu stajao bolje nego ikad pre.

Taj napad na Zver istorija je upisala 27. maja 1942. u Pragu, pod kodnim imenom Operacija Antropoid, a potom ga pomalo i zaboravila, sve dok ga, jer je fascinantan, a istinit triler, nije detaljno rekonstruisao francuski pisac Laurent Binet u sjajnom dokumentarcu “HHhH”.

Otac mi je o praškom atentatu pričao kad sam bio dečak, a onda sam, kad sam služio vojni rok u Bratislavi, opet načuo nešto i krenuo istraživati. Što sam više kopao po istoriji, to mi je jasnije bilo da ta epizoda zaslužuje čitavu knjigu, pogotovo jer je u Francuskoj i zapadnoj Europi prilično nepoznata – objašnjava autor motivaciju za pisanje dela koje mu je uzelo deset godina života, ali i donelo gomilu nagrada i laskanja njegovih omiljenih pisaca, poput legendarnog Breta Estona Ellisa, koji je “HHhH” ocenio jednim od najboljih istorijskih romana koje je pročitao.

 

Operaciju Antropoid inicirao je predsednik čehoslovačke vlade u egzilu Edvard Beneš, koji je iz svog tadašnjeg londonskog utočišta očajan posmatrao kako mu kući Hajdrih ilegalne pokrete otpora ruši jedan za drugim. Bilo je potrebno reagovati brzo i spolja, upravo iz Engleske.

– Osim što je hteo stimulisati ugroženi čehoslovački patriotizam, Beneš je tražio način da što pre impresionira saveznike, kojima je trebalo pokazati da na Čehoslovačku i te kako mogu računati. Bilo je to i dugoročno ulaganje jer Englezi još nisu hteli ni čuti o razvrgavanju Minhenskog sporazuma, kojim su 1938. izdali Beneša i čehoslovačke Sudete, gde su Nemci činili većinu, doslovno poklonili Hitleru. Čemberlen je tada izjavio kako veruje da je to zalog budućeg trajnog mira. Bolna ironija, nije li – pita Binet dodajući kako je u vreme kad se kuvao atentat na scenu stupio vidovitiji Čerčil koji je navijao da se Hajdrih skloni jer se spekulisalo i da bi, pošto je mudriji od Hitlera, mogao skrojiti uslove u kojima će Rajh opstati čak i ako izgubi rat.

 

Za Antropoid su Englezi stoga pružili logističku potporu, što je značilo i obuku izvršitelja, a Beneš je o tajnom planu izvestio i Staljina, da se ovaj ne bi uvredio. Očekivanja su, dakle, bila ogromna. Hajdrih je bio izazovna meta. Visokopozicioniran, što je trebalo i nacistima i Saveznicima jasno i glasno isporučiti poruku.

Osim što bi time bila narušena realna moć, ubistvo Rejnharda imalo bi i snažnu simboliku jer ga je Hitler smatrao prototipom savršenog naciste, istovremeno krvoločnog i efikasnog, a pored svega još i plavokosog i visokog. Osećao je prema njemu oduvek poštovanje, čak i strahopoštovanje zbog kojeg ga je rado držao što bliže. To što se Hajdrih hvalio da je “praški koljač” Benešu je bila definitivna tačka na i.

– Rejnharda je zapravo njegova nadmenost koštala života. On je bilo toliko uveren da je nedodirljiv da se ‘”vojim” Pragom u Mercedesevom kabrioletu često vozikao bez zaštite i dodatne pratnje, samo s korpulentnim vozačem Klajnom. Jednom se Šper prenerazio nad tom njegovom nesmotrenošću, na šta mu je Hajdrih pokroviteljski uputio pitanje: “Zašto misliš da bi moji Česi pucali na mene?” Nacističkom ministru naoružanja nakon toga nije preostalo drugo nego da ućuti, mada mu vožnja u otvorenom autu po Pragu nije bila nimalo prijatna – zaključuje Binet.

Kad je meta odabrana, trebalo je odrediti i ko će na nju pucati. Među imenima mladih članova pokreta otpora iskristalisala su se dva – Jan Kubiš i Jozef Gabčík.

Jan je bio Čeh, Jozef Slovak i obojica su po okupaciji domovine otišli u borbu protiv okupatora. Kad su ih pozvali u Antropoid, bili su u Engleskoj, u specijalnim jedinicama obuke i već su se poprilično istaknuli na bojištima, pre svega u Francuskoj. Kubiš je pritom bio bolji s eksplozivom, a Gabčík sa mašinkom – kaže Binet koji njima dvojici i njihovim brojnim znanim i neznanim pomagačima posvetio knjigu, odbijajući se u njoj staviti u njihov položaj, pričati umesto njih jer, kako je objasnio, nikad se nije našao u približno sličnoj situaciji kad je morao biti toliko hrabar i odlučan.

Isto tako je zastao i pred ulazom u Aušvic, osećajući da je nedostojan da uopšte pokuša opisati vrhunac ljudske patnje iza vrata najpoznatijeg koncentracijskog logora.

 

– Kad su Kubiša i Gabčíka pitali jesu li zaista spremni na misiju koja će ih verovatno koštati života, kao što i jeste, obojica su rekla da im je to posao i da bi radije umrli nego pali u ruke Gestapoa – kaže Binet koji se kao talentovan pripovedač istaknuo posebno u delu u kojem iz sekunde u sekundu prikazuje tok ovog zaista suludog atentata, ne samo zbog njegove opasnosti i težine, nego i zbog brojnih neverojatnih obrtaja.

Dvojac su iz Londona dopremili avionom iz kojeg su se padobranima trebali iskrcati blizu Praga, ali odmah je krenulo naopako. Spustili su ih na pogrešno mesto, ali momci su se uspeli nekako izvući iz problema. Mesecima su se nakon toga skrivali u Pragu i okolini, seleći iz kuće jedne porodicu u drugu, a svi ti ljudi s njima su rizikovali svoje živote.

Jedan pogrešan potez i sve bi otišlo dođavola, doslovno. Jedan špijun, po profesiji tesar, svakog im je dana izviđao i ostavljao ceduljicu o tome kada Hajdrih napušta svoju palatu, u kojoj je za vreme mandata živeo sa suprugom Linom i decom, te kada se vraća i ide li s pratnjom ili bez nje. Znali su koja mu je standardna ruta i da se često vozi samo s Klajnom, ali iz dojava tesara nije bilo moguće razabrati neki šablon pa su Kubiš i Gabčík morali nasumično birati datum.

U odluci da to bude taj 27. maj pogurale su ih uznemirujuće vesti da Hajdrih, nakon što je slomio Prag, odlazi zauvek iz Čehoslovačke i prelazi u Francusku, da tamo uvodi svoj dobro poznati “red”.

Kad su se u jutro toga dana dvojica atentatora biciklima dovezla na zacrtano mesto, na okuku ulice Holešovice, koja je tu uska poput igle pa je Mercedes prisiljen naglo usporiti, Hajdrihov auto se, uprkos tome što inače nije kasnio, nije pojavljivao. Već je bilo deset sati i bili su uvereni da je već otišao na taj sastanak s Hitlerom u Berlin, na kojem će ga prerasporediti u Pariz, da su prokockali veliku šansu – prepričava Binet.

Kad se automobil ipak ukazao na vidiku, dogodio se neviđen, užasan peh.

– Gabčik je izašao pred automobil s mantilom prebačenim preko ruke, a ispod njega je krio mašinku. Pretvarao se da će preći ulicu, a onda se zaustavio, izvukao svoje automatsko oružje, podignuo ga prema Hajdrihu, nanišanio, pucao i – ništa. Meseci pripreme da bi se u ključnom momentu engleska puška Sten zaglavila. Ceo svet ostaje ukočen od zaprepaštenja tokom vrlo dugih desetinki sekunde. Gabčík, Hajdrih, Klajn, Kubiš. Kakav je to kič! Kao u vesternu! – prepričava Binet.

Tada se u akciju uključio Kubiš koji je prišao odostraga, iz torbe izvadio bombu i bacio je. Ono što je fascinantno, a mnogo toga je takvo u ovoj priči jest sledeće – svi su preživeli! Barem neko vreme.

Nakon što je, naizgled netaknut, Hajdrih čak krenuo juriti napadača, pao je ranjen. Činilo se da će se i izvući nakon operacije, ali preminuo je 4. juna, od infekcije zbog ranjavanja.

 

Hrabri momci, koji su se spremili da će ubiti, ali ne i preživeti, uspeli su pobeći sa mesta događaja. A onda, sumanuta je nacistička horda reagovala. Hitler je, piše Binet, čim je čuo što se Hajdrihu dogodilo poludeo kad je čuo da se ovaj redovno i nadobudno Pragom vozio u tom svom kabrioletu.

Onda je ponudio nagradu.

Spremno je objavljeno da će onaj koji o počiniteljima ‘zločina’ Rajhu dostavi bilo kakvu informaciju, uz, dakako, obećanu diskreciju, dobiti deset miliona kruna. Onda je marionetska vlada Protektorata, na čelu s Emilom Hácheom, poltronski udvostručila nagradu – priča Binet naglašavajući kako se izdajnik, kao u svakoj istinitoj priči, zaista pojavio – onaj koji se u Pokret otpora, za razliku od ostalih patriota, prijavio jer je, kako je sam objasnio, bio željan pustolovine, Čeh Karel Čurda.

Pre nego što je otkucao svoje ranije saborce, Hitler je već bio toliko frustriran neuspehom Rajha da pronađe i kazne Hajdrihovee ubice. Morao je naći poligon za odmazdu, a našao ga je u Lidicama, selu dvadesetak kilometara severozapadno od Praga, za koje je naredio da se sravni sa zemljom.

Vest o tome 10. juna 1942. Gabčíka i Kubiša dočekala je u kripti Pravoslavne crkve Svetog Karla Boromejskog, danas Svetog Ćirila i Metoda, u kojoj su se već danima skrivali s ostalim padobrancima, pripadnicima Pokreta.

Tražili su način kako da oni, najtraženiji ljudi u Rjhu, pobegnu, i to iz tog masivnog zdanja u podnožju Reslove ulice, koja se sa Karlovog trga spušta do reke. Bili su u samom srcu Praga. Zahvaljujući izdajniku, nacisti su ih na kraju otkrili, ali Gabčík i Kubiš su tada SS-ovcima priredili neverovatan obrat i krajnje neprijatno iznenađenje.

– Naviknuti, valjda, da se svi skamene kad namirišu njihove kožne mantile, u crkvu su upali misleći da će biti lako. Ono što im je sledilo bio je pravi Fort Alamo. Trebalo im je tri sata da savladaju Kubiša i još dvojicu koji su se skrivali u galeriji iznad crkvene lađe. S uvek optimističnim Gabčíkom bilo je još nezgodnije. Osam sati i osamsto esesovaca na njih sedmoricu u kripti. Svi su se, kad je bilo jasno da više ne mogu pružati otpor, sami ubili. Sve radije nego da padnu u ruke Gestapa – zaključuje Binet kojeg su, kako oko toga, tako i oko drugih detalja u knjizi, pitali je li to zaista bilo tako.

Naviknuti smo da se istorijske ‘istine’ neprestano lažiraju, da bi se unosnije prodale. Zato se u svemu očekuje fikcija i falsifikovanje, ali ja u ‘HHhH’ nudim zaista istinitu priču. Jednostavno, uz sve što je bilo, nema potrebe za izmišljanjem. Ipak, uprkos desetogodišnjem istraživanju koje sam preuzeo, bilo je nekih rupa koje nikako nisam mogao ispuniti fakcijom pa sam se povremeno upuštao u maštanje o potencijalnim scenarijima. Ali uvek sam, tih možda 15 posto slučajeva, čitatelju na licu mesta, u tekstu, priznao, rekao da to je to tek moja subjektivna maštarija. Na taj sam način uz priču o ubistvu pokazao i koliko mi je teško bilo izneti je na videlo, onako kako želim – objašnjava Binet, očigledno sklon metaknjiževnosti, koju su mu pojedini čitatelji zamerili.

Njegov “HHhH”, tvrdi, nije tu da bi dokazivao nešto novo o nacizmu, nego da bi, na tragu Tarantinovih “Nemilosrdnih gadova” ili pak “Mausa” Arta Špigelmana, staru priču izneo na nov način, poigravajući se formom.

Nacizam i tako i tako nikad nije stara priča, jer i te kako ima savremene i raznovrsne odjeke. Ali i kad je u pitanju onaj stari, hitlerovski, i tu je nacizam daleko od stare priče. Tako i danas, nakon celog niza gnusnih saznanja o toj boleštini, dobijenih najpre kroz Ninberg i suđenje Eihmanu, čiji je šef bio upravo Hajdrih, uvek će se naći neko prostodušan ko će upitati je li moguće da se to zaista događalo.

Zar su postojali “slagači” koji su u Babinu Jaru, kijevskom klancu, poput grotesknih hostesa u bioskopskoj sali, gole i pretučene Jevreje dočekivali i pokazivali im na koje od već mrtvih tela trebaju leći? Kao da se stvarno odigrala “utakmica smrti”, takođe u Kijevu, kad su SS-ovci pobili gomilu ljudi samo zato što su ih ovi pobedili u fudbalu? Nije se valjda Hitler zaista na spomen Beneša bacao na pod i žvakao kraj tepiha? A Hajdrih, kao da je bio baš tako opasan?

Jeste! Nakon Kristalne noći, čiji je bio glavni operativac, kad se raspravljalo kako troškove štete svaliti na jevrejska leđa, upravo je Rejnard spomenuo: “Ukloniti Jevreje iz ekonomskog života nije naš najveći problem, nego njihovo proterivanje iz Nemačke”.

U međuvremenu, potrebno ih je obeležiti nekakvim posebnim znakom kako bismo ih mogli prepoznati.

– Uniforma – uzviknuo je Gering uvek zaokupljen odevnim predmetima.

– Nekakav znak bio bi bolji – presekao je Hajdrih.

Otpočetka je, zapravo, on, u mladosti zvan “Koza” i za kojeg se sumnjalo da i sam ima jevrejske krvi, bio jedan od nositelja Rajha i Holokausta, čitavog tog uvrnutog režima čiji je svojevrsni prapočetak Noć dugih noževa, užas koji je Binet u “HHhH” takođe pomno opisao. I opet ga je neko pitao je li to zapravo izmislio.

– Nisam! Kakva budala moraš biti da izmišljaš nacizam? – dreknuo je.