Najveći simbol zajedništva i identiteta: Upoznajte običaj koji SRBI POŠTUJU JOŠ OD 1018. GODINE

Car Dušan
Wikipedia

Ako bi se ovih dana neki stranac našao u Srbiji, a da pri tome ne poznaje srpsku tradiciju i običaje, verovatno je da bi pomislio da se sprema vanredno stanje, nestašica hrane ili da je, ne daj Bože, na pomolu rat. Kako drugačije objasniti gužve u prodavnicama i lavine ljudi koje se kreću ka pijacama ili idu sa njih noseći ogromne količine namirnica, sve to uz skoro zavereničko propitivanje "Kako ide?" i "Da li je sve spremno?" Ipak, za ovakvo „neobično" ponašanje poštoji objašnjenje – Vreme je slava!

 

Ako bi isti onaj stranac sa početka priče, kojim slučajem prisustvovao proslavljanju Mitrovdana, Vračeva, Arenđelovdana ili neke druge slave koja se slavi ovih dana, sigurno bi bio prilično zbunjen. Jer, slava jeste nešto što samo u ovim krajevima može da se vidi!

Slava – krsno ime, krsna slava ili sveti je prastari narodni običaj proslave zaštitnika doma i porodice. Među Slovenima, najbolje se održala kod Srba. Najstariji pomen slave u našim krajevima potiče iz 1018. godine!

 

Ono kad „pola Srbije slavi, a druga polovina ide u goste”

Kod Srba postoji čak 78 krsnih slava. Najčešće su: Sveti Nikola – 19. decembar (Nikoljdan), Arhanđel Mihajlo – 21. novembar (Aranđelovdan), Sveti Georgije – 6. maj (Đurđevdan), Sveti Jovan Krstitelj – 20. januar (Jovandan), Sveti Dimitrije Solunski – 8. novembar (Mitrovdan) i Sveti Sava – 27. januar (Savindan).

Međutim, tragove ovog običaja imaju ili su doskora imali svi Sloveni. Slični običaji se sreću u Makedoniji, delovima Bugarske, kod katolika u Boki Kotorskoj, južnoj Hercegovini, Dalmaciji i Bosanskom Grahovu, čak i kod Albanaca katolika.

Najviše pristalica ima verovanje da je slava hristijanizovani oblik starog slovenskog praznika posvećenog mitskom pretku porodice ili porodičnim precima uopšte. Slaviti slavu znači održavati vezu sa precima i poreklom.

Veoma je rasprostranjeno i verovanje da proslavljanjem slave Srbi samo odaju poštu svecu koji je zamenio prethodnog paganskog boga-zaštitnika.

Naime, kako je posle primanja hrišćanstva postalo jasno da je nemoguće iskoreniti paganske, narodne običaje, srpski arhiepiskop Sava je u 13. veku uputio sveštenstvo da, umesto progona, paganskoj tradiciji daju hrišćanska obeležja.

I tako je i slava stigla u srpsku tradiciju.

 

Današnju formu slava konačno je uobličio mitropolit Srbije Mihailo 1862. godine. Pored porodične slave, danas postoje i crkvene, gradske, plemenske, pa čak i stranačke ili zanatlijske slave. Beograd tako slavi Spasovdan, Novi Sad Đurđic, a Niš Svetog cara Konstantina i caricu Jelenu.

Kakvo god bilo poreklo ovog običaja, slava je uvek praznik koji okuplja porodicu i prijatelje koji oko trpeze razmenjuju šale, priče i anegdote… sve u dobrom raspoloženju i nezaobilaznu čašicu (ili dve).

Zato, kada ovih dana budete pripremali svoju slavu, ili išli kod nekoga u goste, ne zaboravite da ponesete pre svega dobro raspoloženje. Ono je nekada važnije od skupih poklona.

Želimo vam srećnu slavu!