“Bio je jako surov dečko!” Kristijan Golubović iz prve ruke o Belivuku, Arkanu, Legiji…

Aleksandar Kristijan Golubović jedan je od retkih žestokih momaka sa nekadašnjeg vrućeg beogradskog asfalta koji je uspeo da ostane živ. Kaže da je još Arkanu govorio - ko se čuva i Bog ga čuva.

printscreen

Danas vodi mnogo mirniji život nego pre. Iako je nedavno izašao iz “Zadruge” nismo želeli da o tome govorimo sa njim, već smo se prisetili jednog drugačijeg Beograda u kome je Golubović odrastao, a na čijim ulicama su važila neka sasvim drugačija  pravila.

Sve što sam čitao o tebi, ono što su drugi govorili o tebi, ispada kao da je tvoj najveći greh što si ostao živ.

– Da, tako ispada. I to što sam živ na ovakav način i što sam ovakav kakav sam. Oni su se nadali da sam ja neka vrsta mediokriteta, degenerika, da sam sirovina bez mozga. E sada kada sam im razbio predrasude onda je bilo kuku lele – nismo bili u pravu sve ove godine ono što smo ke*ali za njega.

Imaš li utisak da je trebalo da umreš ili pogineš u nekom trenutku da bi ljudi o tebi bolje mislili?

– Tako je. Sećam se kad sam prvi put obukao pancir, stavio kameru na kuću meni su Arkan, Ćenta i Jusa rekli – šta se eksponiraš, šta će to tebi, ko će tebe. Pričali su mi to sa omalovažavanjem. Ja sam im rekao – ko se čuva i Bog ga čuva. Kad su oni počeli da nose pancire, da prave lance i katance i kao ja da stavljaju kamere ja sam ih pitao šta to sad vi radite. Rekli su mi da je sad neko drugo vreme.

Kad su mi govorili da nemam mozga, da sam previše srčan u prazno, da će mi neko iščupati krilca i dati po dupetu, ja sam gledao samo da budem još mudriji i još oprezniji. Kad sam doživeo ono na čemu sam radio a to je da ostanem živ i da trajem, ja sam vrednosti koje nije znao kriminalca i neki običan čovek ja sam gajio unutar svoje porodice. I evo doživeo sam ovo doba

Ti si, koliko god čudno zvuči, u svet kriminala čini se ušao čistog srca.

– Da, ja sam u taj svet ušao ne zbog novca, slave i karijere, nego zbog prijateljstva. Evo uzeću primer Miodraga Petkovića Peleta čuvenog našeg MMA borca. Sedeo sam kod kuće i trenirao. Imao sam tada nekih 16-17 godina. Neko je pozvonio na vrata. Video sam krvavog dečka. Kratež mi je bio u predsoblju.

– Ko si ti?

– Ja sam Pele.

– To mi ništa ne govori. Šta hoćeš dečko?

– Mene su tukli zvezdarci Osman, Šljuka, Đole, Buca Džambas, Kiza. Da li bi ti mene branio?

– Bih. Znam zašto si došao. Čuo si da sam se ja zakačio nešto sa njima i ideš logikom – neprijatelj tvog neprijatelja je tvoj prijatelj. Idem sa tobom. Vidim da si snažan ali kako te umackaše toliko?

– Skočilo njih deset. S tobom je već drugačije.

Ponesem ja rđavi tetejac, odemo na Zvezdaru. Eto potpuno devijantna situacija – ej da ti neko zvoni na vrata. I ja krenem u smrt u povređivanje. I to zbog koga? Zbog nepoznatog dečka. E zbog takvih dela su mene s godinama počeli ljudi da veličaju kao Robin Huda. Rekli su – pa on samo rešava tuđe probleme, on nikakav problem nema.

Ja se ni sa jednim jakim autoritetom nisam zakačio jer su me obožavali. Voleli su moje šale, izreke, moje srce, moju odlučnost. Ja kad kažem da ću da uradim nešto, ne postoji šansa da to ne uradim.

U vreme u kome si ti odrastao Beograd je bio podeljen, svaka opština je imala nešto svoje…

“…Imala je svaka svoj gang. To su bile grupe, bande. A ja sam bio kao neki capo di tutti capi – dečko koji je u svakom kraju imao svoju ekipu.”

Najgore je kad si sa svima prijatelj.

“E onda ispadaš kao UNPROFOR. Ali ja sam imao tu harizmu i šmek da budem individualna legenda sam za sebe i kod svakog od njih sam dobijao poene da budem kompetentan da mogu da se i umešam u njihove odnose.”

Ko je bio glavni tada?

Tada su se kidali Zvezdara i Voždovac. Dorćol je bio opasan. Zemnuci tu i tamo, oni nisu prelazili reku. Isto su bili opasni ali su nekako oni bili domaćini.

I tad je Zemun bio grad za sebe?

– Da, uvek je bio. Mi smo se zezali sa našim drugarima zemuncima – nomj da vam slomimo mostove, nećete moći da dođete kod nas u grad. Ali tada je bio šmek, fer plej, nije bilo ovoliko podmuklosti. Nije bilo toliko mala para a toliko velikog poriva da te ubije iz pretpostavke da ćeš se zakačiti sa njim.

Evo uzmimo za primer Zemunski klan. Mislim da su oni zbog pretpostavke da će se naposletku sa nekim zakačiti ubili barem 10 ljudi. Ubili su neke jake autoritete da ne bi u daljem toku dešavanja se oni usku*čili i oni pa krenuli na njih.”

Odrastanje na beogradskom asfaltu – bio je vruć asfalt ali su i glave bile vruće. Čini se da je to vreme bilo opasnije od ovog danas.

Tada i jeste bilo opasnije vreme. Ako vi možete za – šta te gledam – da pucate… Prolazili su ovde u Čumićevom sokačetu Bane Grebenarević i Šubara. I idu onako njihovo, a ja bio sa čuvenim Gajić Aleksandrom Mastifom. Skočimo mi na njih, povadimo pištolje, skinemo im lance. Ja stavim onu njegovu krstaču na sebe. Uzmem mu što je je imao kod sebe, nekih 650 maraka u džepu.

Zamislite vi kad sedite u kafiću i imate poriv da izigravate šerifa iznad šerifa, da se ponašate banditski. Stotinu krivičnih dela napravite u samo jednom gestu zbog devijantnog vremena u doba tranzicije. Ta tranzicija više nikada ne može da se ponovi.”

U vreme kada si ti sticao svoje ime, šta si sve morao da žrtvuješ da bi danas mogao da kažeš e imam 51 godinu i to sam što sam?

“Sve živo sam žrtvovao. Žrtvovao sam ideju o mirnom životu, duhovnost, fiziku, hemiju…”

Jesi li imao tada onaj osećaj da kad sediš u kafiću da svakog ko te gleda ti doživljavaš kao potencijalnu pretnju?

“Tako je. I sad mi se to dešava. Evo ove devojke, ovi momci – sad je ovo prijatna situacija. A zamisli sad neki zatamnjeni džip ovde, pa da vam se iskrivi neki mediokritet, neka baraba. Odmah se to oseti. A ja sam vuk i odmah kojote i hijene osetim. A ovde među ovcama, papagajima, orlovima, srnama nemam potrebe da se cimam jer sam lav. Pre ste osećali zebnju. Ja ranije da ovako sedim sa vama i da prolaze automobili a da ja nemam pancir, pištolj i dvoje troje ljudi koji zaustavljaju automobile to je bilo nemoguće.”

Kako je tada izgledao tvoj izlazak u grad?

– Čuli ste sigurno za ono kad moji ljudi dižu pancirne ploče i brane me od snajpera. Ceo tadašnji Bulevar revolucije se smejao tada. Zamislite 12 momaka drže pancirne ploče da ja pređem osam metara od kafića do kola. Zamislite vi šta je to za normalan narod. Da vi sedite sa ženom i detetom, vi ste kardiolog, ovaj je pekar, ovaj je inženjer, sedite i ručate i odjednom neka frka i vidite deset ljudi sa pancirima u vazduhu. A ja idem sa 10 kila zlata onako imponzantno.

Kako su reagovali građani?

– To se pričale priče da li imam 10, 18 ili 5 kila zlata, da li je ono pravo ili ne. Da li sam dva metra ili metar i devedeset šest, da li su mi patike 600 ili 1.000 evra.”

Ti si beše prvi koji se pojavio sa blindiranim automobilom?

– Tako je. Imao sam prvi u gradu blindirani auto i prvi sam u gradu nosio pancir 24 časa.

Da li si imao utisak da ti veća opasnost preti od ljudi koji su hteli da se dokazuju preko tvog imena nego od ozbiljnih kriminalaca?

– Pa naravno. Malopre sam vam rekao, ja nisam za života doživeo, sem sa Arkanom, da direktno uđem u sukob i da preti da bude rat do istrebljenja. Kao što sam postoji nekoliko klanova u regionu koji ratuju. Nikad nisam to dozvolio sebi. Znam da imam srce i mudrost da ne dođem u razmiricu sa tim ljudima jer poštujem kodekse. Danas ne znate ko pije a ko plaća, i morate biti mudri i fleksibilni da izbegavate svaku situaciju. Današnji ratovi idu do kraja, do istrebljenja.

Šta je to bilo sa Arkanom?

Mi smo upucali Slavka Mijovića poznatog kao Mija Pijuk, koji je u to vreme za Arkana marka. Bio je njegov najbolji drug, savetnik. Mi smo mu pucali u nogu. Arkan je rekao da će od mene napraviti paštetu. U to vreme sam bio sa jednom devojkom, Ivanom, koja je radila kod njega u poslastičarnici i ona mi je to rekla.

Ja sam uspeo nešto što nikad niko nije uradio a da ostane živ i nepovređen. A to je da to veče u tu istu poslastičarnicu uđem sa Pirketom, Gagijem, Batom Trlajom, Mastifom, Bokijem, Rokijem, Robijem, i sa još 12 momaka koji će upasti u Mažestik. Samo je Bog pogledao mene i Arkana da to veče nije naišao. Pirke i ja smo u poslastičarnici skidali gaće, provocirali, tražili sukob sa njim. Srećom da nije bio tu jer znam koliko je bio srčan i da bi odreagovao kao i mi. Mislim da bi to bio najveći masakr ikada urađen u kriminalu. Nas je bilo preko 20 sa teškim naoružanjem. Mislim da bi tu bio pravi pokolj.

Međutim, postojali su ljudi kao što su Bombona, Kole, Voja Pajković, Darko Ašanin, Ćenta, Jusa, i oni su odmah došli i smirivali situaciju. Legija je dosta učinio da kasnije Arkan i ja postanemo prijatelji.”

Kad smo kod Legije, kakav je on čovek?

“On je jako disciplinovan, pravi sportski tip. Imao je taj greh u životu što je voleo tako malo tu gandžu i neki put da popije viski. Onda izgubi pamet. Neka ta frustracija iz detinjstva što je bio kinjen u Legiji stranaca na ratištima u Bejrutu, Nikaragvi… Odsečen mu je jedan testis. Borio se sa životom i smrću hiljadu puta. Očigledno ga je ta napetost, revolt i taj kontinuirani stres doveo do vijetnamskog sindroma koji je on prebacio na ulicu preko tog Zemunskog klana. Oni su se skontali – oni kriminalci, on vojnik i ispala je ta neka hemija. Država je bila u nikad većoj tranziciji, oni su počeli da mrače i oblače i uradili su šta su uradili.

Uvek sam govorio Legiji – pošto ti mene smatraš glupljim od sebe evo ja ću da ti kažem. Idete u grob ili na doživotnu. Sredine nema. Ja gledam – malo na robiju, malo grob. Plivam, valjda ću da isteram neku svoju dijagonalu.”

Da li misliš da je Zemunski klan prešao određenu crvenu liniju?

– Oni su prešli sve crvene linije. Crvene linije u politici, u kriminalu, u kodeksima. Oni su hteli sve da uzmu i vlast i novac i tržište droge. Hteli su da gospodare životima ljudi u jednoj zemlji. Oni su bili kartel a ne klan. A kartel i ubija i određuje političku struju…”

Misliš da su ušli i u politiku?

“Jesu. Onoliko koliko znam želja Dušana Spasojevića je bila da bude večni gradonačelnik Zemuna. Sad zamislite dođete sa juga iz neke selendre gde nema nijedan asfaltirani put, napravite to što ste napravili u Beogradu i ambicije su vam preterane. Dođete do jedne crvene linije i niste svesni da novac i ta sila i snaga koju primenjujete na običnim kriminalcima ne možete da primenite prema najjačem neprijatelju – prema državnom aparatu. Policija, sud, tužilaštvo, agenti, službe su ipak nešto najjače što jedna država može da ima. Na kraju država uvek pobedi.”

Da li ti ova priča sa Veljkom Belivukom deluje slično?

– Bio sam u Zadruzi i posle kad sam izašao su mi rekli – pao novi Zemunski klan. Mislio sam da su Škaljarci ili Kavčani. Međutim rekoše mi da je izvršavao zadatke za jedan od ta dva klana, da su pekli i sekli ljude. Zaista sam se začudio. Znao sam Belivuka od davnina da je spreman da to uradi. Bio je jako surov i jako opasan dečko.

Opet, znajući ga na privatnom planu, četvoro dece, kosi travu, fin, kulturan, pedantan. On i Sale su me uvek ispoštovali na tribini. Nikad ne bi rekao da će oni toliko da odu daleko. Eto vidite, čuda se rađaju. To su nove generacije, nova deca. Hteli su tako da žive i evo opet smo došli do doživotne. Ako im je neka satisfakcija napravili su novac, imaju potomke, živi su. E sad treba da znaju šta su uradili jer medalja ima i drugu stranu.”

Mnogih tvojih prijatelja nema, koga ti je najžalije, kome danas upališ sveću?

“Raša Mandić, Knele, Mićko Jež, Arkan, Giška, Jusa, Ćenta… Toliko je tih momaka. Kad bih nabrajao mogao bih do sutra. Samo njih 15-ak je umrlo na mojim rukama.”

Kako je to kad ti prijatelj umire na rukama, a ne možeš da mu pomogneš?

– Šta da vam kažem. Tim pitanjem me bodete u srce. Vidite kako dečko ispušta dušu a krv ne možete da mu zaustavite ni prstima ni majicom. U nemoći vas gleda i traži da ga spasite a opet mu je milina na licu što pored vas hrabrog umire. Gledam ga… Nikad neću zaboraviti oči koje umiru i dah koji se zadnji ispušta. Tone, bledi i pretvara se kao u lutku. U jednom momentu samo vidite kako se zenice otvore i zatvore. I samo čujete tihi izdah. Kao da nema snage da uradi – uh brate.

A uvek pričaju o najlepšim stvarima, o ženama, o deci.”

Svaki čovek barem jednom pomisli na koji način bi voleo da ode sa ovog sveta. Jesi li razmišljao o tome?

– Voleo sam ono u filmu “Kum” kad se on igra sa unukom, kad se zakašlje i umre u bašti. E to je moj san. Da mi tu bude unuka ili moja ćerka Vera, da mi skuva čaj od jasmina, da je pomilujem po kosi, da mi legne na grudi i da ona zadnji put čuje moje otkucaje srca. I da javi mami ili kome treba da mene više nema. E tako bi voleo da umrem.

Šta misliš šta bi ti sad rekli roditelji? Ne mislim na Zadrugu i sve oko toga… Nego uopšte. Da li bi voleo da možeš da čuješ od njih neki savet?

– Sinoć sam dugo plakao. Plakao jer sam gledao svoju sestru sa leđa kako mi pegla veš. Pričali smo o najdubljim momentima u našem životu. Ja sam noćas njoj bio majka, otac i brat. I ona meni. Onda je takav izliv emocija bio da ja prosto… Dobio sam napad panike, nisam mogao do 5 sati da zaspim. Molio sam je samo da bude tu zato što je moja.”

Kako si se suočio sa gubitkom roditelja?

– I jedan i drugi roditelj su mi umrli kada sam bio u zatvoru. To mi je najgore, što nisam mogao oca da sahranim a majku sam sahranio jer su mi stražari iz Zabele izašli u susret. Majka i otac su bili moji vodiči kroz život, moji najveći prijatelji.”

Ti si sad roditelj…

– Da. Moj sin Lazar je jako pristojan, fin, druželjubiv, vaspitan, školovan. Vera ide još u boljem pravcu jer ima još jaču majku, bolju majku. Puno mi je srce kad vidim moju decu. Puno mi je srce kad znam da nikad neće doći u vezu sa kriminalom. To mi je bila najveća želja. Nadam se da me je Bog veoma lepo nagradio, zato što sam pre svega dobar čovek.”