ĐORĐE ŽIVADINOVIĆ GRGUR ZA DNEVNO.rs: Danas svako može da razume kako se oseća Peca iz “Ubica mog oca”

Đorđe Živadinović Grgur
Dnevno.rs / Ivan Tošković

Jedan od važnijih likova u popularnoj seriji "Ubice mog oca" jeste Petar Kovačević, baletski igrač, sin ministra policije koji doživljava krah onog trena kad ostaje bez ljubavi svog života i istovremeno saznaje da ima polubrata. Lik ovog baletskog igrača tumači mladi glumac Đorđe Živadinović Grgur.

 

Od Kralja Petra II Karađorđevića do baletskog igrača Petra Kovačevića, preko bitnih, društveno angažovani pozorišnih uloga, Đorđe Živadinović Grgur gradi svoju karijeru pažljivo i, mnogi bi rekli, mudro. O životu, glumi, diplomatiji i stanju u Srbiji pričao je za portal Dnevno.rs.

Šira javnost u Srbiji upoznala ga je kroz ulogu Kralja Petra, dečaka koji je morao naglo da odraste i da preuzme preveliku odgovornost, a onda smo videli i kako je u stanju da iznedri najiskrenija osećanja čoveka koji je izgubio ljubav svog života. Pitali smo glumca koji je glumio dva Petra ko je zapravo Đorđe Živadinović Grgur – privatno.

– Stanovnik planete Zemlje, trenutno grada Beograda, koji se nalazi u zemlji Srbiji koja ne obećava i ne omogućava mnogo toga, ali koji ne prestaje da veruje da se stvari mogu da menjaju ako se radi na njima, sa njima i na sebi i sa ljudim oko sebe u koje možeš i/ili želiš da imaš poverenje.

Od diplomatije do glume… U trenutku kada novine pišu o tome kako glumci nemaju posla i grcaju u dugovima i kreditima, vi se sve više okrećete glumi. Da li to znači da je gluma primamljivija od diplomatije i da ne strahujete za svoju poslovnu budućnost?

– Pre svega, novine svašta pišu, ja baš i ne poklanjam previše pažnje tome, ali tačno je da glumci nemaju posla. S druge strane, ko ima? Nisam se ja baš okrenuo glumi, ona me je nekako povukla za rukav. Umetnost je nešto što mahom svako poseduje u sebi, samo je pitanje senzibiliteta, kvantiteta i aspiracija, prepoznavanja njenog značaja. Postojao je tranzicioni period u kom sam shvatio da želim da se bavim umetnošću i da na taj način probam da dam najbolje i najviše od sebe. I moje kolege politokolozi, isto kao i glumci, strahuju, rade neke druge stvari ili se prosto bore, voze svoju vožnju. Iz poezije Milene Marković naučio sam, između ostalog, da je strah je najgore mesto, pa se trudim da strahove pretvaram u brigu i orijentišem se na promišljanje kroz rad, ne ostavljam prostora strahu da se buja.

 

 

Da li znanje stečeno u izučavanju međunarodne politike i diplomatije pomaže u glumi i, obrnuto, da li je iskustvo sa glumačke scene bitno na diplomatskoj sceni?

– Život je jedna sveprožimajuća aktivnost i sve veštine sigurno mogu da koriste u nekom trenutku. Svakako da mislim da mi je ono što sam učio na Faklutetu političkih nauka obimno proširilo vidike, u svakom smislu, razne diplomatske sposobnosti su uvek i više nego dobrodošle u svakom poslu. S druge strane, mislim da je slučaj vice versa možda najveći problem našeg društva, jer se te “glumačke veštine” izvrću i zloupotrebljavaju u diplomatskim i uopšte političkim kontekstima. Baš kao kad gledate lošu, preusiljenu, neubedljivu glumu, vi ne verujete tim ljudima, predstava, film ili serija postaju dosadni, nepodnošljivi i onda zažalite. Strašno je što je tako i u životu, strašno je što su političari upravo ti loši glumci koji se svojim poslom loše bave, iz pogrešnih motiva. I strašno je što, obrni-okreni, uvek zažalimo, kakav god izbor napravili.

 

Ako biste mogli sebi da „naručite“ karijeru po uzoru na nekog našeg glumca, čiju biste voleli da preživite u potpunosti?

– Eh, kad bi još mogla da se naruči… Ima divnih glumaca sa sjajnim karijerama, ali nisam siguran da bih želeo i mogao da izdvojim nekoga. S druge strane, voleo bih da imam prilike da dok sam mlad radim ono što su radili u tim godinama Dragan Nikolić, Bekim Fehmiu, moj profesor Svetozar Cvetković i još mnogi koji su kao mladi glumci radili s nekim od najboljih filmskih reditelja koji su kod nas stvarali, pre svega mislim na značajne autore crnog talasa poput Žike Pavlovića, Ace Petrovića, Makavejeva, Joce Jovanovića, Šijana, Miše Radivojevića…

Da možete da se vratite u vreme i da sarađujete sa nekim od naših pokojnih glumica i glumaca, sa kim biste voleli da radite?

– Pomenuo sam već Dragana i Bekima, voleo bih da sam imao prilike da radim i sa Batom Stojkovićem, Čkaljom, Oliverom Marković, Đuzom, Taškom, ima stvarno previše naših divnih glumaca koji su otišli, ja se nekad našalim s prijateljima i kolegama u smislu da nam neće ostati niko od tih i takvih glumaca, svakom vlasi autentičnih, ali strašno je i to što je Sonja Savić neko zbog koga bih morao da vraćam vreme da bih s njom radio…

Može se reći da ste već izgrađen pozorišni glumac, ali šira javnost za vas zna uglavnom sa televizije. Glumili ste dvojicu imenjaka – kralja Petra Drugog („Ravna gora“) i Petra Kovačevića („Ubice mog oca“). Koja uloga vam je emotivno teže pala?

– Izvinjavam se, ali ne može se reći da sam izgrađen pozorišni glumac, daleko sam ja od toga. I po kvalitetu i po kvantitetu. Kad kažem kvalitet, ne mislim na dobar ili loš, već mislim na vrstu tog kvaliteta, na sadržaje i forme kojih ima još previše da bih mogao da kažem da sam se u svačemu oprobao pa sam uspeo da izgradim nešto, iako mislim da sam ja od srećnijih, jer imam priliku da ipak prilično igram.

 

Što se tiče serija, uloga Petra u „Ubicama“ je bila kompleksnija, zadatak je bio obimniji, ali sam ja bio spremniji i iskusniji, jer sam završio akademiju, a i naprosto prošlo je gotovo pet godina od mog tumačenja Petra II, pola decenije je značajan iskustveni period u životu mladog čoveka. To mi je bila prva uloga pred kamerama i nisam bio previše svestan zadatka, iako sam dao sve od sebe tada, čitao i istraživao, ali sam se mnogo više prepustio intuiciji i reditelju.

Šta čeka Pecu u novoj sezoni “Ubica”? Hoće li biti i nove ljubavi?

– Gotovo ništa ne znam o novoj sezoni, pa čak ni to da li je Peca ostao uopšte tu. Čuo sam da postoji plan da se realizuje i prikaže na jesen, ali zaista ne želim da širim ikakve dezinformacije usled nedostatke ikakve informacije.

Mislite li da je Petar Kovačević pravi predstavnik mladih u Srbiji? Mnogi kao njegovu najvažniju osobinu izdvajaju njegovu seksualnu orijentaciju, ali kakav je Peca?

– Nisam siguran da je pravi predstavnik mladih u Srbiji zbog biografskih podataka, nisu deca mafijaša i državnih činovnika koja imaju priliku da se uspešno školuju i rade u inostranstvu tipični predstavnici ičega. Ali ko su opšte mladi u Srbiji? Šta im je zajednički imenilac? Na osnovu čega bismo mogli da opišemo tipičnu mladu osobu u Srbiji? Kako su mladi tretirani? Šta oni rade, a šta im se govori i pripisuje? Mala digresija mogao bi da bude deo songa iz naše predstave „Sumnjivo lice“ prema Nušićevom komadu, koji kaže: „…mladi k’o mladi – više ne važi, mlade na ulice pa nek’ se snađu, ko zna da pliva sledi mu kinta, ko ne zna – kanta, nek trpi krađu i neka ćuti; k’o što se uči u kući isto k’o i u školi: kupi diplomu, ćuti moronu, mladi su danas teški mentoli!“ Tako nama poručuju i o nama govore svašta, a istina je da nema jednog „pravog“ predstavnika.

 

Ako bismo, kao što sam već par puta rekao, mogli da u prvi plan izdvojimo Pecinu nemogućnost da uživa sve slobode i prava koje bi trebalo da svaki čovek može, zastrašenost i osećaj nesigurnosti, manipulisanosti i izneverenosti, onda sam siguran da, nažalost, ovde i danas svako može da razume kako se oseća Peca u tim okolnostima, a koji je u suštini dobar i pravdoljubiv.

 

 

Za Petra Kovačevića samo znamo da je homoseksualac i da je bio Strahinjin partner, ništa nije prikazivano. Da li biste podjednako rado prihvatili ulogu i da je od vas traženo snimanje gej scena, znajući kako je javnost reagovala na poljubac Slavena Došla i Nikole Glišića u filmu „Pored mene“?

– Mislim da uvek stvari treba gledati u nekom kontekstu, kao i obraćati pažnju na smisao, ideju, ali i estetiku, naravno. Poljubac dva muška lika u filma „Pored mene“ svakako je bio senzacionalan, ali nemam utisak da je tendenciozno osmišljen postupak da bi se uzbunila i uzbudila javnost. U filmu koji se bavi suočavanjem sa onim „tipičnim“ predstavnicima o kojima smo pričali, ali pogledajte koliko samo tih „tipičnih“ grupa postoji u tom filmu, poljubac je vrlo svrsishodan, jer skreće pažnju na to kako i koliko društvo pakuje i fabrikuje mišljenja mladih, ograničava i nameće, i kako zapravo teroriše na mnogo više načina nego što uči kao da se izažava ljubav. Kad čujete monolog lika, taj poljubac postaje simbol hrabrosti i samosvesti pre nego nekakav tabu. Smatram da su u tom filmu još neke scene bile podjednako značajne i diskutabilne, ali opet se vraćam na širi kontekst.

 

 

 

Razlog zbog kog je važno da vidimo scenu poljupca ili intimnog odnosa dva muškarca, dve žene ili osobe različitog pola u nekom umetničkom delu, mnogo je bitniji od toga da li takva scena postoji i da li bih je igrao. Upravo tu se pravi distinkcija između umetničkog i neumetničkog ili senzacionalističkog, a postavlja se i ideološko pitanje jer u heteronormativnom društvu zapravo ne bi ni postojala ideja medija da se nekom muškom glumcu postavi gotovo suvišno pitanje da li bi snimao scene poljubaca ili seksa sa nekom koleginicom.