KLEPTOMANIJA: Zločin iz nehata

Vidite neku stvar koja vam ne treba niti je istiniski želite, a pored toga možete je priuštiti. Ipak, ne možete da se obuzdate i jednostavno je uzimate i odnosite bez naknade. I tako nekoliko puta. Obrazloženje za ovo neobjašnjivo ponašanje može biti kleptomanija.

Kleptomanija je nemogućnost suzdržavanja od nagona za krađom, ali uzork tome nije lična ili finansijska korist. Ovaj poremećaj se svrstava u klasu poremećaja kontrole impulsa koju karakteriše impulsivnost, odnosno neuspeh u odoljevanju iskušenjima, nagonu ili impulsu koji mogu škoditi sebi ili drugom. Glavna odlika kleptomanije jeste stalna tendencija krađe objekata koji za osobu nemaju nikakvu ličnu ili novčanu vrednost, a najčešće se dešava da te ukradene stvari na kraju budu poklonjene ili odbačene.

Suština kleptomanije je zapravo osećanje tenzije i uzbuđenja pre samog čina krađe i osećanje zadovoljstva ili olakšanja nakon počinjene krađe. Ova akcija ne predstavlja bes ili osvetu, nije odgovor na halucinaciju i ne pripisuje se maničnim epizodama ili antisocijalnom poremećaju ličnosti. Takođe se razlikuje od takozvanog „shoplifting“-a (popularni termin za krađu robe po maloprodajnim radnjama), jer on uključuje praniranje krađe objekata, a uzrok te krađe je obično činjenica da osoba ne može sebi priuštiti željenu stvar.

Kleptomanija je redak poremećaj, ali se češće javlja kod žena nego kod muškaraca. Ipak teško je odrediti tačan broj ljudi sa ovim problemom. Uzrasno doba u kome se javlja dosta varira – može se desiti da se prvi out javi u detinjstvu, adolescenciji ili odrasom dobu, a u retkim slučajevima i kasnije, u zrelim godinama.

Ovaj poremećaj se često javlja uz neki drugi, najčešće poremećaje raspoloženja – kao što su depresija ili anksioznost, kao i poremećaji ishrane i zavisnosti. Postoje dokazi u prilog teoriji da je povezana sa abnormalnostima u nivou neurotransmitera serotonina. Stoga farmakološki tretmani, pored stabilizatora raspoloženja i antidepresiva, često koriste i preparate koji smanjuju lučenje ovog neurotransmitera.

Međutim, najpreporučljivije je da farmakološki tretman bude praćen psihoterapijom, a najčešće su to u pitanju kognitivno-bihejvioralna terapija koja se pokazala učinkovitom kada su u pitanju poremećaji kontrole impulsa, kao i psihoanaliza.