Većinu ljudi uhvati jeza kad čuju svoj glas. Averzija prema sopstvenom glasu toliko je uobičajena da je za nju uveden stručni termin: suoočavanje sa sopstvenim glasom, piše Gardijan.
Zašto se to dešava?
Povezanost između glasa i identiteta
Silke Polman, psihološkinja sa Univerziteta u Eseksu, nagađa da upravo ta činjenica stvara u nama jezu i odbojnost prema sopstvenom glasu, zbog raskoraka koji se događa između onoga što čujemo i naših unutarnjih očekivanja. Ona smatra da naš glas igra veliku ulogu u formiranju identiteta i da zbog toga svako od nas oseća nelagodu kad shvati da mu glas nije onakav kakvim ga zamišlja.
Važna uloga izvanjezičnih elemenata
Psiholozi Fil Holzman i Klajd Rousi u svojim eksperimentima 1966. godine zaključili su da se suočavanje sa sopstvenim glasom ne javlja samo kao rezultat razlika u očekivanoj frekvenciji nego i kao neobično otkriće koje dolazi na videlo nakon spoznaje svega što se može preneti sopstvenim glasom.
Usled toga naš glas ne zvuči samo drugačije od naših očekivanja nego i otkriva aspekte naše ličnosti koje možemo u potpunosti sagledati tek nakon što čujemo snimak. Neki od tih aspekata su: nivo anksioznosti, neodlučnost, tuga i ljutnja.
Njihova sledeća studija pokazala je da su dvojezični ljudi koji su naučili drugi jezik nakon 16. godine života, izrazili više neprijatnosti kad su čuli svoje glasove snimljene na svom prvom jeziku.
Malo je verovatno da su drugi u jednakoj meri kao mi iznenađeni visinom tona našeg glasa, a još je manje verovatno da oni posmatraju naš glas na isti način kao mi.
Mi nemamo običaj kritički da slušamo tuđe glasove tako da je vrlo izvesno da jedino mi sami razmišljamo o našem glasu, zaključuje Gardijan.