SVAKI RODITELJ TREBA DA PROČITA: Zašto je VAŽNO da detetu ne govorite da Deda Mraz NE POSTOJI

Biti Deda Mraz ne znači dobiti pohvalu – to je nesebična želja za poklanjanjem.

Wikipedia

Nastavnica istorije iz Teksasa, Lesli Raš, napisala je na koji način u njenoj porodici već generacijama pričaju istinu o Deda Mrazu.

“Kada dete napuni pet ili šest godina, i primetite prve njegove sumnje u postojanje Deda Mraza – ono je spremno.

Obično ih odvedem u kafić, poručim nešto i počinjem priču: “Ti si baš mnogo porastao za ovu godinu. I ne samo da si postao viši, već vidim da je i tvoje srce postalo veće. I da si porastao dovoljno da možeš i sam da postaneš Deda Mraz.

Već si primetio da je većina Deda Mrazeva koje si video ljudi koji su se samo prerušili u njega. Neki od tvojih drugova su ti možda rekli da on uopšte i ne postoji.

Tako misle mnoga dece, zato što još uvek nisu spremni da postanu Deda Mraz. Ali ti si spreman.”

(Potrudite se da vam glas bude tajanstven).

Zamolite dete da izabere nekog čoveka, na primer komšiju. Misija deteta je da tajno sazna šta je potrebno tom čoveku i da mu to nabavi, zavije u ukrasni papir i dostavi.

I da nikada ne otkrije da je to on uradio. Biti Deda Mraz ne znači dobiti pohvalu – to je nesebična želja za poklanjanjem.

Moj stariji sin je tako odabrao “teta vešticu”, koja je živela na uglu. Žena je zaista delovala strašno, oko njene kuće je rastao korov i nikada nije dozvoljavala deci da se igraju ispred njene kuće. Često je vikala na njih, da budu tiši i slično.

Na putu do škole, sin je primetio da je ona svako jutro izlazila na terasu po novine – bosa, te je odlučio da njoj trebaju papuče. Jedino je još morao da špijuniranjem utvrdi bar približnu veličinu obuće.

Kada smo kupili tople papuče, on ih je upakovao i nalepio “Srećan Božić, od Deda Mraza”. Jedno veće posle večere, zaputio se ka njenoj kući i postavio poklon ispred vrata.

Sledeće jutro smo pratili, kako je izašla na trem, uzela paket i ušla u kuću. Moj sin je bio van sebe od uzbuđenja i želje da sazna šta će se desiti dalje.

Sledećeg jutra smo je videli – uzimala je poštu, u toplim papučama. Sin je bio u euforiji. Morala sam da ga podsetim da NIKO nikada ne sme da sazna da je to bio on, inače više neće biti Deda Mraz.

Sledećih nekoliko godina, izabirao je mnoge ljude kojima bi poklanjao nešto i uvek je birao poseban poklon, baš za njih.

Jedne godine je temeljno očistio svoj bicikl, zamenio mu sic i poklonio ga ćerki jednog našeg prijatelja. Ti ljudi su bili vrlo siromašni. Pitali smo oca devojčice, da li je to u redu.

Izraz lica devojčice, kada je videla bicikl pred svojom kućom, mogao se uporediti sa izrazom radosti na licu mog sina.

Kada je došlo vreme da sve ovo uradimo i sa mlađim sinom, stariji je poželeo da sam razgovara sa njim. Danas su obojica predivni “darovatelji” i nikada nisu osećali da su nekog prevarili.

Jer, mi smo im otkrili tajnu, kako postati Deda Mraz.”