BEOGRADSKI HAKER OTKRIVA: “Sišao sam u najmračniji deo Interneta – TAMO NIJE SVE BAŠ TAKO CRNO!”

Beogradski haker
Dnevno.rs/kolaž

U poslednje vreme veliku pažnju javnosti privlače sakriveni delovi Interneta – Deep i DarkWeb. O njima se pišu novinski članci i knjige, snimaju se emisije, serije i filmovi.

 

Već po samom nazivu – Duboki i Mračni Veb, ljudi uglavnom ovaj tajansteni deo onlajn zajednice zamišljaju kao podzemni prolaz u kome možete videti narkomane kako se bodu, pedofile koji zadovoljavaju svoje užasne porive, teroriste koje razmenjuju savete o pravljenju bombi i slično…

Nas je zanimalo šta je tačno Deep, a šta DarkWeb i da li tamo može da se nađe nešto dobro. Zato smo zamolili za pomoć jednog beogradskog hakera koji je želeo da ostane anoniman. On nam je ispričao šta se tačno dešava „tamo dole“ i da li mediji pogrešno predstavljaju sakrivene delove Interneta.


  • Da pojasnimo, najpre, šta je tačno DarkWeb, a šta je DeepWeb i zašto to nikako ne treba mešati.

DeepWeb je deo kompletnog Interneta koji nije vidljiv na prvi pogled i koga ne indeksiraju pretraživači. Dakle, njega ne vidimo na standardnim pretraživačima kao što su Firefox ili Chrome. Za pristup DeepWeb-u potrebno je ulogovati se ili se na neki drugi način predstaviti.

 

Najbolji primer Deepweb-a su mail provajderi kao GMail, Yahoo i slično, ebanking i slični servisi… Da nije tako svako bi kroz običnu pretragu mogao da vidi naš mail i naše stanje u banci, tajne velikih firmi itd. Facebook je delom „surface web“ (vidljivi Internet), a delom DeepWeb – u skladu sa tim šta je javno, a šta vidljivo samo korisniku koji je ulogovan. DeepWeb je ogroman deo Interneta i procenjuje se da je veći od 75% ukupne mreže.

 

DarkWeb je jedan mali deo DeepWeb-a kome se takođe pristupa na poseban način i koji čini da oni koji ga posećuju ostaju anonimni ili uglavnom anonimni.

 

  • Kako se pristupa DarkWebu, da li nam je za to potreban neki program, šifra, preporuka, inicijacija poput onih u tajnim društvima? Ono što je još važnije, može li neko (ponajviše dete) slučajno da zabasa u taj “virtuelni pakao”?

Za pristup DarkWebu potreban je poseban softver koji se zove Tor. To je browser koji koristi poseban protokol za pravljenje virtuelne privatne mreže, tunela kroz koji se kreću podaci i koji su nečitljivi spoljnom posmatraču zbog toga.

 

Na mnogim sajtovima na običnom webu mogu se naći linkovi ka DarkWeb-u i njima se može pristupiti kroz Tor pretraživač. Ne postoji nikakva inicijacija, niti preporuka ili bilo šta slično. Samo softver koji omogućava prolaz u taj deo skrivenog interneta.

 

  • Da li je istina da je Fejsbuk napravio i Dark Web verziju i čemu ona služi?

Da, Fejs ima deo svojih stranica na DarkWeb-u već neke 2 godine i to je delimično marketinška stvar da bi se popularisali među korisnicima koji brinu o svojoj privatnosti. Facebook serveri omogućavaju svojim korisnicima koji pristupaju kroz Tor browser potpunu anonimnost odakle se loguju na njihove servere.

 

Naravno, ta anonimnost nije potpuna jer se vi prijavljujete na svoj Fejs nalog i Facebook zna ko ste, ali je komunikacija potpuno anonimna od vas do Facebook servera.

 

  • Hakeri, prevare, pornografija, pedofilija, ilegalna trgovina, teroristi… Ima li na DarkWebu nečeg dobrog?

DarkWeb je prostor na Internetu koji pruža anonimnost onima koji tamo odu. Nažalost, tu anonimnost najčešće traže devijantne osobe. Sam DarkWeb nije kriminalan sam po sebi već ga takvim čine njegovi kriminalni korisnici.

Postoji priča da velike svetske službe za špijunažu automatski prate ponašanje svakog ko je downloadovao Tor browser jer samim tim postoji mogućnost da će ta osoba ići na DarkWeb, ali to je nepotvrđeno.

Posećivanje DarkWeb sajtova nosi rizik zbog većinskog sadržaja koji se tamo nalazi, postoji mogućnost inficiranja malverom, raznih prevara i slično, ali ukoliko je korisnik oprezan, posećuje DarkWeb iz radoznalosti ili da bi komunicirao sa nekim anonimno bez ikakvog kršenja zakona, DarkWeb za takve korisnike prestaje da bude opasan.

 

Postoji deo DarkWeb-a koji se zove Freenet. On je vrlo čist i bez kriminalnih web servera. To je projekat sličan DarkWeb-u, koji većinski koriste programeri i slicni „čudaci“ za razmenu ideja, aplikacija i slično.

 

  • Da li mediji utiču na stvaranje apsolutno negativne slike o DarkWeb-u?

Ja sam pristalica mišljenja da stvari i prostor nisu zli sami po sebi nego ih čovek čini takvima. Kao što kola nisu zla dok neko ne sedne u kamion i gazi ljude po Francuskoj jer je terorista. Ako hoću da pričam sa nekim, a da to niko ne zna – hoću da odem na neko mesto kao DarkWeb i da pričam slobodno – o političarima, o seksu i tako dalje, a da to ne krši ni jedan zakon, već samo hoću da bude bez prisluškivanja.

 

Licemerno je od Amerikanaca, na primer, da se bune kad ih neko prisluškuje. Za svoje insitucije prave nešto kao interni Web, a kad neko drugi to hoće onda je to zlo. Novinari koji razmenjuju informacije, kao što su razmenjivali sa Snoudenom koristili su DarkWeb – a to nije zlo, samo su hteli da se zaštite. DarkWeb je mesto gde možeš se sakriješ, a šta ćeš tamo da radiš – to je samo do tebe.