LIČNI UGAO: Zašto nikada neću zaboraviti 148. VEČITI DERBI? (VIDEO)

marakana
crvenazvezdafk.com

Pošto je to bio 25. april, i moj rođendan je usledio tri dana kasnije, sebi za poklon poželela sam pobedu Partizana, kvalitetan fudbal i meč bez incidenata – nisam dobila ništa!

 

Tog aprilskog jutra i ptičice na grani su znale da se u Beogradu igra 148. večiti derbi. Prelep, suncem obasjan dan, idealan za fudbal, druženje, sportsko rivalstvo, prijateljska ‘peckanja’…

Kao i moje okruženje, i ja sam sa nestrpljenjem iščekivala još jednu utakmicu ‘večitih’ rivala. Ipak, nešto mi nije davalo mira već tokom ispijanja prve jutarnje kafe. Razmišljala sam šta zapravo da očekujem – kvalitetan fudbal, sportski ambijent, fer i korektno navijanje? Da, da.. Slatko sam se nasmejala, a onda je usledio unutrašnji monolog: “Ma, daj dođi sebi. Neka te otrezni ta kafa, pa ovo je Srbija, Beograd, Partizan i Zvezda, alo!”

Ipak, na glas rekoh tati: “Bože pomozi, pa da ih dobijemo danas”. Naravno, od čoveka koji je odgledao mnogo, ali baš mnogo više derbija od mene dobih zauzvrat: “Pusti fudbal, samo da ne bude krvavih glava”. 

Neće – pomislih. I baš slučajno se ujedem za jezik…

 

Spremila sam se za posao. Naravno, čula sam se i sa dečkom. Kao dva velika navijača Partizana poželeli smo jedno drugom sreću, iako mi nemamo veze sa onim što će se dešavati na terenu “Marakane”. Ali, eto tako. To je kod nas normalno, zato smo i zajedno.

Pošto je to bio 25. april, i moj rođendan je usledio tri dana kasnije, sebi za poklon poželela sam pobedu Partizana, kvalitetan fudbal i meč bez incidenata – nisam dobila ništa!

Utakmica je bila zakazana za 18 časova, a kasnila je 40 minuta. Pokušavala sam da shvatim šta se dešava. Sve sam pratila putem televizora, jer sam bila na poslu, ali moj dečko je bio na stadionu, pa sam nekim delom tamo bila i ja.

Kada sam u krupnom kadru videla krvave glave, tuču i totalno rasulo na prepunom stadionu, želela sam samo da se završi sve – da se utakmica ne odigra, da mi se dečko posle 30-ak propuštenih poziva konačno javi na telefon, da na vestima više ne ide traka koliko je ljudi povređeno, da huligani više ne budu u prvom planu… A, onda sam se setila i tatinih reči.

Još jedan večiti derbi imao je neslavnu epizodu. Desetak minuta pre početka, navijači Partizana, stacionirani na Istoku, su se u velikom broju zaputili ka severnoj tribini, a veće incidente je sprečio upad žandarmerije na istočnu tribinu. Haos i jurnjava na tribini koja je tradicionalno izmešana navijačima oba tima ispostavila se kao idealno mesto za novi sukob. S druge strane, navijači Crvene zvezde su pokušavali da preskoče sa severne na južnu tribinu.

Samo što se situacija donekle sredila, došlo je do nemira na izlazu sa severne tribine kod koje je takođe bilo sukoba i gađanja stolicama…

Sa nevericom sam posmatrala, možda i poznati kadar kada je reč o srpskom fudbalu. Hoće li se konačno završiti? Slušam komentatora, ne znam ni šta slušam. Zapravo, želela sam da čujem kako mi telefon zvoni…

Gledam kroz televozor i razmišljam: Zašto se ista priča ponavlja svake godine? Zašto uvek sport i ono zbog čega je publika došla mora da bude u drugom planu? Dokle će više pojedinci sa tribina voditi glavnu ulogu na utakmicama Zvezde i Partizana?

Hiljadu pitanja, a ni na jedno nikada nisam dobila odgovor. U međuvremenu, telefon je zazvonio i glas koji mi je rekao “da je sve u redu” – donekle me je smirio.

Kada je konačno počela utakmica, više mi se i nije gledala. Iako je Partizan većim delom bio bolji, nisam bila srećna. Bila sam zabrinuta. Znala sam da se povodom svega što je prethodilo tom 148. večitom derbiju neće rešiti bukvalno ništa.

O nemilim scenama pisalo se narednih nedelju dana. Pričalo se da će država konačno početi da rešava probleme sa huliganima i incidentima na sportskim priredbama, ali da li smo do dana današnjeg videli konkretan potez? Ne.

I tako od jednog do drugog derbija, dođosmo mi i do 153. derbija. Poučena iskustvom, danas ću popiti kafu, ali ću reći: “Srećno, pa neka pobedi sport!”