Redakciji portala Dnevno.rs stiglo je pismo čitateljke koja je zavolela srpski fudbal - i to u inostranstvu. Njene reči prenosimo u potpunosti, da obradujemo navijače naše reprezentacije.
Bilo je to uobičajeno turističko veče u Pragu. Šetali smo se Karlovim mostom, jeli tradicionalni trdelnik punjen čokoladom i jagodama, slušali ulične muzičare… sve je mirisalo na sneg koji je počinjao da pada na romantikom obavijen Prag. A onda smo se setili:
JE*OTE, VEČERAS IGRAMO PROTIV VELŠANA!
Dobrodušni češki besplatni WiFi iz nekog lokala omogućio nam je brzinsko korišćenje Googla. Uz promenjene dve linije metroa i nešto brzog hoda, uskoro smo se moj kompanjon i ja obreli u… pa u, za mene, sasvim neobičnoj i neuobičajenoj atmosferi.
Irski pub The Dubliner, opremljen sa bar 10 plazma televizora pružao je priliku ljubiteljima sporta da prate sva moguća dešavanja.
Englezi su gledali boks, Irci pratili ragbi, a mi smo se smestili da navijamo za Orlove.
Dok su Englezi (boks) ispijali ko zna koje po redu pivo i naizmenično išli u toalet da, po svedočenju mog kompanjona, “napuderišu noseve”, veseli riđokosi Irci (ragbi) pevali su uz Ejmi Vajnhaus da ih je neko terao da idu na odvikavanje.
A onda se na našoj plazmi (na kojoj su se Orlovi hrabro borili) desilo nešto što me je oduševilo i istovremeno užasnulo. Jedan naš igrač ležao je na travi krvavog lica. Moj kompanjon glasno je viknuo i pomenuo jednu od onih materina koje pominjemo u nezgodnim situacijama.
U tom trenu okrenule su se ka nama dve glave, a na njima široki osmesi. Majica Montenegro i majica Disciplina Kitschme nazdravili su nam crnim pivima.
Utakmica je trajala i trajala, ja se zabavljala pomfritom (i merkajući malo boks, malo šankere), a u poluvremenu nam je prišao gospodin Disciplina Kitschme.
– Brate, mnogo mi je drago što sam te čuo – rekao je mom kompanjonu vedrog osmeha.
– Znao sam da si naš, ne vadiš pljugu iz usta – rekao je kompanjon.
– Možemo mi to, je l’? Mislim, jači smo – usledila je srpska fudbalska analitika dvojice mužjaka…
Prišao je i visoki nabildovani šmeker, sa onom kul bradicom od tri dana. Svira u bendu “Replay” koji nastupa to veče. Nimalo ne izgleda kao Čeh, pomislim u trenu. Pogleda nas, pa prozbori… i on je NAŠ.
Pa onda naš neki tamo fudbaler ubaci u mrežu a ovi skoče i grle se. Kao braća rođena. Ni imena jedan drugom ne znaju.
A ja sedim i posmatram. I zaključujem. Onako, ženski.
– Srbin uvek, gde god da je, nađe drugog Srbina.
– Kakvi god da su i jedan i drugi, kad su u tuđini, daće i srce i dušu ako mogu nekako da pomognu jedan drugom.
– Gde god da su, za koga god da navijaju i koga god da podržavaju (što sportski što politički), složiće se oko fudbala (“Ovakvu generaciju jaku nismo imali još od Afrike, bre”).
– I ono što je svakako najbolji zaključak – naši frajeri su najlepši. Slovenske oči, vickasti osmesi i šmekerski stav primećuju se na kilometre. I ne mogu se ni porediti ni sa kim.
Mislim da ću ubuduće, gde god da putujem, tražiti pabove u kojima se emituje srpski fudbal, ko zna zašto je to dobro.