LIČNI UGAO: Kako je “propao” najtrofejniji srpski košarkaški klub?

kk partizan
dnevno.rs

"U tome je snaga Partizana, igrači i navijači pobeđuju zajedno", govorio je Duško Radović.

 

I u pravu je. Brzo se zaboravljaju uspesi crno-belih, a ne bi trebalo. Međutim, danas nećemo govoriti o rezultatima košarkaškog kluba Partizan. Nećemo ispisivati velike brojke, nećemo prebrojavati pehare koji krase klupske prostorije i nećemo se osvrtati na istoriju. Već je sve odavno poznato.

Vreme je da pričamo malo o sadašnjosti. O trenutnoj situaciji. O trenutim uslovima, o publici u dvorani “Aleksandar Nikolić”.

Nekada je bilo drugačije vreme. Na utakmice se išlo isključivo zbog sporta, za klub se navijalo bez vulgarnosti, bez tuča i vređanja. Baš u takvo vreme, i čuveni Duško Radović, veliki navijač crno-belih, posvetio je mnoge pesme i aforizme omiljenom klubu.

Nikada nije omalovažavao druge klubove, ali je ljubav prema Partizanu rado iskazivao. I to, u svim prilikama. Kad god je mogao.

Zato ćemo se danas voditi njegovim tezama, njegovim rečenicama. Ko želi razumeće, ko ne želi neka bude dostojanstven baš kao i čuveni pisac – bez uvreda i omalovažavanja. Volite boje kojima pripadate.

“Partizan je toliko dobar da ne moramo mrzeti druge”

 

Mnogo se lako upotrebljava reč “propao”. To često čujem kada se nađem u probranom društvu i kada se govori o košarci, o Partizanu, o Evroligi. I iskreno da vam kažem ne vređam se ja na to. Ne boli me to. Svaki pravi navijač ne treba da se “peca” na takve “udice”.

Nije propao. Zašto to kažem? Ne veličam navijače. Ne veličam Partizan. Nema potrebe. Ljubav se ne ogleda u rečima, već u delima.

I tako, stavim šal oko vrata i odem, malo, do hale “Aleksandar Nikolić”. Priznajem, nedostaje mi osećaj tog “i feel devotion” adrenalina. Nedostaje mnogim, ne samo meni.

Ali…

“Svakog oktobra počinje sanjanje novog sna. Biti najsjajniji, najbolji i najsrećniji. Sreća se zaslužuje, oni to znaju. I zato uz uvek prisutne promene iz godine u godinu, ovaj klub nastavlja da sanja bez prepreka.”

I mi sanjamo. Mi koji nemamo problem da po kiši i snegu dođemo u taj, čuveni Pionir. I to je ono što Partizan krasi – publika.

Zbog nje, Partizan nikada neće “propasti”.

Zbog ovih ljudi klub živi. Nisu to, kako kažu “evro navijači”. 

Posle svih turbulencija koje je najtrofejniji košarkaški klub u našoj zemlji doživeo, navijači su i dalje tu. Znaju da cene i poštuju ono što je Partizan, kada je bio na vrhuncu, učinio. To ne kažem ja, to se potvrđuje iz utakmice u utakmicu. To svedoče ljudi koji dođu da bodre klub. Oni koji su, kada crno-beli gube, najglasniji.

I zato, kako biste shvatili poentu ove priče, završićemo je odlomkom iz knjige Slobodana Vladušića “Košarka to je Partizan”:

“Postoje dve grupe ljudi koji prate košarku: jedni se poistovećuju sa osećanjem moći koje klub poseduje, a drugi sa idejom kojom klub nevidljivo zrači. Prvi su kupci moći i oni su tu dok klub ima rezultate. Kada ih više nema oni nestaju i biraju druge klubove ili druge sportove. Drugi tip čine ljudi koji zapravo ne navijaju za klub, već jesu taj klub. To su ljudi koji ne znaju za modu, za preobražaje, za pragmatičnost; to su ljudi koji ne sanjaju pobede po svaku cenu i ne iživljavaju se nad protivnikom kada ga poraze; to su ljudi koje klubu privlači ideja kojom klub zrači. To su na kraju krajeva, oni ljudi koji i danas, posle svega što se dogodilo, i dalje odlaze u Pionir ili brinu za Partizan, kao i onda.”

I ne zaboravite: Kolo sreće se okreće. Danas pada kiša, sutra sija sunce.

Pozdrav.