Spektakularna Barselonina pojačanja koja su postala ‘otpaci’

Aktuelni evropski šampion Barselona je prestižni klub u kojem igraju samo fudbaleri svetske klase. U tako oštroj konkurenciji ponekad ni vrhunski igrači ne uspevaju da se snađu. Nosioci igre u svojim klubovima stižu put Katalonije kao velika pojačanja, ali se njihov prelazak ponekad ispostavi kao gruba greška i „bacanje“ novca.

 

Jedan od fudbalera koji nesumnjivo spada u ovu kategoriju je Zlatan Ibrahimović koji još uvek dominira Evropom. Međutim, kada je „Ibrakadabra“ stigao u „Blaugranu“ u zamenu za Samjuela Etoa i pozamašnu doplatu (ukupna cena je bila oko 70 miliona evra), njegov transfer ispostavio se kao veliki promašaj. Za kratko vreme, sjajni Šveđanin je uspeo samo da pokvari odnose sa trenerom, saigračima i upravom kluba.

Njegova epizoda u Kataloniji nije dugo trajala, a svi problemi koje je doneo nikako nisu bili vredni ni novca koji je Barsa potrošila na njega, niti „žrtvovanja“ Etoa koji je tada imao još štošta da pokaže. Doduše, Ibrahimović je duže igrao na vrhunskom nivou, što i dan-danas čini. Bez obzira koliko se njegov dolazak činio logičnim, on jednostavno u plavo-crvenom dresu nikada nije pokazivao svoje ogromno umeće na način kao što je to činio u ostalim velikanima evropskog fudbala za koje je igrao.

Slična stvar dogodila se i kada je Barsa na jesen 2002. dovela Huana Romana Rikelmea. On je ipak stigao za mnogo manju svotu novca – negde oko 11 miliona evra. Transfer Rikelmea je ugovoren bez blagoslova tadašnjeg trenera Luja van Gala, koji je zbog toga unapred otpisao sjajnog plejmejkera iz Argentine.

 

Čak i kada bi bio na terenu, Rikelme je bio prinuđen da igra na neprirodnoj poziciji na kojoj nikako nije mogao da se snađe. Odmah po završetku sezone, Argentinac se seli u Viljareal i to za malo više od polovine sume koju je Barsa za njega platila.

Ko nije gledao igre Aleksa Songa pre nego što je došao u Španiju, sigurno bi se zapitao zbog čega je taj igrač doveden. U dresu Arsenala, Kamerunac je bio jedan od klučnih fudbalera i oslonaca tima. Međutim, po prelasku na „Nou Kamp”, on je skupio samo dvadesetak nastupa, većinom ulazeći sa klupe.

 

Rođak Rigoberta Songa brzo je shvatio da će teško uspeti da se izbori za svoje „mesto pod suncem“ u novom klubu, pa se ubrzo vraća u prestonicu Engleske, doduše u njen drugi deo. Song je tokom upravo završene sezone igrao u Vest Hemu, u kojem je nastupao kao pozajmljeni igrač.

Još jedan „Tobdžija“ koji se pokazao više kao pogoršanje nego kao pojačanje bio je Aleksandar Hleb. Fudbaler koji je našoj javnosti postao poznat još kao igrač mlade reprezentacije Belorusije i suparnik „Orlića“ i sam je javno priznao kako je prelazak u Barselonu bio velika greška njegove karijere.

 

Po dolasku za skoro 20 miliona evra, Hleb kao da se „ubuđao” i nikako nije uspeo da se ustali u ekipi. Belorusa su Katalonci zatim pozajmljivali u Nemačku i Španiju, a njegova poslednja destinaciju u koju je stigao nakon povratka u domovinu je turski Genčerbirligi u kojem je poslenjih godina nastupalo više igrača iz Srbije, a sad je ostao samo Neca Tomić.

Na listi fudbalera koji su dominirali pre dolaska, a razočarali posle njega je svakako i Dmitro Čigrinski koji je Šahtjoru plaćen 25 miliona evra. U Donjetsku se Ukrajinac bio afirmisao kao jedan od najboljih defanzivaca „Starog kontinenta“ i tu je privukao pažnju i interesovanje mnogih velikana evropskog fudbala. Kada je dolazio u „Blaugranu“ 2009. bio je najavljivan kao „novi, bolji Vidić“.

Njegovih petanestak nastupa za novi klub bili su daleko od spektakularnih i brzo je postalo jasno da Pep Gvardiola ne rečuna ozbiljno na Ukrajinca. Posle samo godinu dana, Čigrinski se za deset miliona manje nego što je plaćen vrača u Šahtjor, odakle je prošlog februara prešao u Dnjepropetrovsk.