Zajedništvo, snaga i pokoji ‘mališa’ u timu: Čemu nas je naučila Liga šampiona

Liga šampiona
Beta

Ovosezonsko izdanje Lige šampiona iznedrilo je novog-starog prvaka, a u pitanju je Barselona. Ali, trebalo bi „baciti oko” i na širu sliku koju nam je podarilo najelitinije fudbalsko takmičenje Starog kontinenta, a koja se možda i ne vidi na „prvu loptu”.

 

I Mesi je samo čovek

Ali, tek ponekad. Tako je, na primer, bilo u finalu protiv Juventusa. Čak i tada je bio odličan sa nekoliko fantastičnih poteza. U poslednjoj trećini sezone njegova „supermenska” igra bila je nešto sasvim normalno kada bi kročio na teren.

Nastupi protiv Mančester sitija i Bajerna na stadionu „Kamp Nou” dugo će se prepričavati. Svojim igrama u prošlosti zasenio je mnoge zvezde, pa se činilo da ne postoji šansa da igra bolje od toga. Ali, on je dokazao suprotno. Svi su se plašili da bi mogao da padne u formi posle poraza Argentine u finalu Svetskog prvenstva prošle godine, a umesto toga, dobili smo Mesija koji je možda u najboljoj formi u karijeri.

Tim je najbitniji, ali…

Sve se svodi na tim – način igre, taktika, postavka… Kada se sve te komponente spoje u celinu, klub može daleko da dogura. Barem bi tako trebalo da bude. Ali, Mesijev uticaj na Barsinu igru nanovo otvara debatu o važnosti jedne zvezde u timu koja ima neograničenu slobodu u igri.

Gvardiola je svojevremeno rekao da nikada ne bi bio veliki trener da u timu nije imao omalenog Argentinca. Ipak, nije baš u pravu pošto je od njega počela dominacija katalonskog kluba kakvog danas znamo.

 

Najbolji tim je još više napredovao

Činilo se da nećemo gledati bolju igru od one koju je 2011. na Vembliju prikazala tadašnja generacija fudbalera Barselone. Mančester junajted im tada nije bio ni prineti. Ako bi se uporedila četa Aleksa Fergusona od pre četiri godine i sadašnji tim Juventusa, može se reći da je torinski klub pokazao veći otpor u finalu. A, Barselona je sada bolja.

Teško je zamisliti da sredina terena iz 2011. sa Ćavijem, Inijestom i Busketsom može da bude bolja, ali to se desilo dolaskom Rakitića. Možda čistota igre nije kao pre četiri godine, ali je dodata snaga i fleksibilnost protiv timova koji se anti-fudbalom suprotstavljaju Kataloncima. Šta tek reći za napad? Ofanzivnu liniju koju čine Mesi, Nejmar i Suarez teško da će neko nadmašiti u skorije vreme.

 

Tripla kruna nije ništa naročito

Andres Inijesta bio je zapanjen time što je njegov tim uspeo da ponovi uspeh iz 2009. godine kada je njegov tim osvojio tri takmičenja. Ali, ne bi trebalo da bude. Otkako je 1955. godine osnovana preteča Lige šampiona, tj. Evropski kup, Seltik 1967, Ajaks 1972, PSV 1988. i Mančester junajted 1999. osvojili triplu krunu – domaće prvenstvo i kup, kao i Ligu šampiona.

Sada, između 2009. i 2015. tri tima (Barsa 2009. i 2015, Inter 2010. i Bajern 2013.) su to uspevala. Sve veća dominacija moćnih klubova, koji kupe sav novac, doprinosi tome da su trofeji u domaćim takmičenjima praktično podrazumevani.

Pep Gvardiola ne prihvata novitete

Taktika i noviteti u fudbalu svakim danom sve više napreduju, a oni koji se ne uhvate u koštac sa modernim tokovima, bivaju ostavljeni u zapećku. Gvardiola je rekao da ne voli tiki-taku i „sve to dobacivanje”. Trebalo bi da porazmisli o promeni trenutnog uverenja pošto je u prethodne dve sezone zaustavljen u polufinalu Lige šampiona (5:0 i 5:3 u dvomečima).

 

Misterija premijerligaškog fudbala

Kultura engleskog fudbala je toliko jaka da kada gledamo Premijer ligu smatramo da ne postoji  takmičenje sa više uzbuđenja i strasti. Mađioničari poput Aleksisa Sančeza, Serhija Aguera i Edena Azara su tehnički podigli fudbal na „Ostrvu” na još viši stupanj.

Ali, ostatak Zapadne Evrope je nastavio dalje i sve više napreduje, dok Premijer liga tapka u mestu i više nije konkurentna kao ranije. Čini se da bi jedino Žoze Murinjo sa Čelzijem mogao da uradi nešto u Ligi šampiona i premosti taj jaz koji trenutno postoji.

„Starkelje” nisu za bacanje

Recept za punjenje klupskog budžeta jeste sledeći: kupiš mladog igrača, nadogradiš njegove performanse i prodaš ga za velike pare. Stariji fudbaleri nemaju veliku tržišnu vrednost, ali, ni tržište nije uvek u pravu. Evo tri primera za to, a njihova imena su Andrea Pirlo, Karlos Tevez i Patris Evra.

Juventus možda neće zaraditi na transferima ovih veterana, ali klub je mnogo uspešniji otkako su oni u timu. Pardon, prvoj postavi. Torinski klub sada na osnovu plasmana u finale Lige šampiona može samo da pretpostavi koliko će para zaraditi na račun tog uspeha.

 

Liga šampiona je maraton

Naravno, individualna tehnika i veština su kamen temeljac Barsine igre. Ne bi trebalo zaboraviti ni taktiku katalonskog giganta.

Ali, kao što je nebrojeno puta i dokazano na samom terenu, fizička pripremljenost je najvažnija. Barselona je imala odlične igrače i pod Tata Martinom i Frankom Rajkardom, ali kondicija nije bila na ovogodišnjem nivou. Sa druge strane, Barselona je u ovoj sezoni odigrala osamdesetak utakmica, ali su čak i u junu delovali sveže.

Dovoljno je reći – Ćavi

Pre deset godina pretpostavljalo se da će fudbalom vladati fizička dominacija i moć. To se na kraju nije ispostavilo kao sasvim tačno. Zajedno sa Mesijem i Inijestom, Ćavi je u potpunosti potkopao onu – „što veće, to bolje”.

U prvom delu sezone došlo je do problema u Barsi, u medijima su često spominjane nesuglasice između Lea Mesija i Luisa Enrikea. U tim trenucima upravo je Ćavi čuvao svoj tim od totalnog kolapsa.

 

Iako je i definitivno završio svoju karijeru u Barseloni, teško bi se moglo zamisliti da bi aktuelni prvak Evrope bio to što jeste da u timu nije bilo njega.  Ćavi je  osam puta bio pobednik Primere, po četiri puta je osvojio Kup Kralja i Ligu šampiona, dok je šest puta osvojio Super kup Španije, a dva puta UEFA Super kup.