Zvezda ženskog fudbala otkrila istinu o kojoj se ćuti u Srbiji (FOTO)

Ženski fudbal u Srbiji i dalje je tabu tema. Predrasude su prisutne, pažnja nije dovoljno usmerena, ali i pored toga – devojke su uporne i ne odustaju od svojih želja. Ovo je priča o Andrijani Trišić, okruženju poznatijoj kao „Njanja", članici ženskog fudbalskog kluba „Crvena Zvezda" i talentovanoj devojci koja teži ka tome da njen san konačno postane java.

Igrati na najvećem stadionu u Srbiji, svakako je ogromna privilegija. Biti deo „Marakane” i crveno-belog kluba želja je mnogih, ali kada uđete u sve to, shvatite da je realnost potpuno drugačija. Teška finasijska situacija u klubu i loši uslovi za treniranje lako mogu da vas nateraju na to da odustanete od svojih ambicija i snova.

Ono što krasi Andrijanu je ogromna upornost i volja da pored svega sa ponosom nosi crveno-beli dres i na najbolji način predstavlja svoj klub.

U priči za Dnevno.rs, fudbalerka Crvene zvezde, otkriva svoje prve fudbalske korake, najteže trenutke, kao i situaciju koja vlada u ulici Ljutice Bogdana.

– Sve je krenulo sasvim neobično. U Bajinoj Bašti su se leti organizovali turniri u fudbalu za dečake, u sportskom centru „Bora Milutinović”. Često sam na časovima fizičkog vaspitanja sa dečacima igrala fudbal i oni su rešili da me pozovu da sa njima učestvujem na turniru. Te 2004. godine sam i počela da treniram fudbal, uglavnom sa dečacima mog uzrasta. Igrala prvenstvene utakmice, turnire… Na jednom takmičenju, koje se održavalo u Guči, proglašena sam za najboljeg igrača, a skaut koji je pristustvovao mečevima u potrazi za talentovanim fudbalerim bio je zadviljen mojom igrom. Tako sam ubrzo pozvana na kamp u Karatašu sa dečacima – objašnjava Andrijana kako je sve počelo za Dnevno.rs.

Od Bajine Bašte do Beograda i najvećeg stadionu u Srbiji

Nije lako postati član Crvene zvezde, a to potvrđuje i Andrijana, koja nam je detaljno objasnila svoj put do „Marakane”:

– Prve fudbalske korake sam napravila u OFK „Kosmos” iz Bajine Bašte. Trener mi je bio Srđan Sladojević. Poziv od trenera ZFK „LASK” iz Lazarevca, Darka Stojanovića, dobila sam 2006. godine, pa sam tako igrala za dva kluba u isto vreme. Kada sam završila Osnovnu školu priključila sam se ZFK „Mašinac”, a posle druge godine gimnazije dobila sam poziv od ZFK „Napredak” iz Kruševca. Pošto sam bila odlučna da studiram Fakultet sporta i fizičkog vaspitanja isključivo u Beogradu, prešla sam u svoj prvi klub, koji je spajanjem dobio novo ime ZFK „Crvena zvezda” Beograd – kaže fudbalerka, poznata u društvu kao Njanja.

Dugo je Njanja „lutala” u pokušaju da otkrije koji sport je advekatan za nju. Ipak, došao je trenutak kada je morala da prelomi i donese odluku čime će se u budućnosti baviti. Tokom tog izbora nije imala dilemu…

– Mnogi treneri drugih sportova su pokušavali da me odvrate od fudbala. Trenirala sam i rukomet, košarku, odbojku, skijanje uporedo sa fudbalom… Ne znam kada je to tačno bilo, došla sam sa jednog treninga i rekla roditeljima: „Mogu ja da pokušam sve sportove, ali ja fudbal i dalje volim. Ispoštovala sam vas, sada vi ispoštujte mohu želju”. Tada smo svi shvatili da je fudbal moj sport – jasna je Andrijana.

 

„Odabrala sam teži put koji vodi do uspeha”

Prelepa i talentovana Andrijana, otkrila nam je koliko je zapravo teško baviti se fudbalom u Srbiji, pogotovo kada je reč o jednoj devojci:

Ako želiš da budeš uspešna veoma je teško to učiniti ovde. Potrebno je mnogo truda, odricanja, a ispred svega – ogromna želja. Što se tiče mene, ja sam odabrala teži put. Nastavila sam sa redovnom školom i to sa gimnazijom. Upisala Fakultet sporta i fizičkog vaspitanja kao redovan student i sada sam druga godina. Igram fudbal, sudim utakmice… – rekla je Njanja.

„Svakodnevno slušamo bajke da će biti bolje”

Ljubav prema fudbalu je ogromna, ali sve to ostaje u senci lošeg stanja koje generalno vlada u Srbiji, a koje se odrazilo i na Andrijanin klub, što dodatno otežava situaciju i dalji tok bavljenja ovim sportom.

– Situacija je više nego teška. Na ivici fantastike je naš rezultat u ovom prvenstvu (drugo mesto na tabeli). I pored toga nema termina za treniranje, o novčanim sredstavima da ne pričam… Samo i samo ljubav prema klubu i fudbalu je ono što nas kao tim održava. Generalno, ženski fudbal u Srbiji je u žalosnom stanju. Svakodnevno slušamo bajke da će biti bolje… Obećavaju se neke stipendije, ali od svega toga nema ništa. Od klubova nemamo ni karticu za prevoz, kopačke… Kada gostujemo nemamo ni hranu za put, ništa! Kada si mlad to je sve lepo, jer veruješ u bajke, a kada odrasteš i neke godine te zgaze, ako nisi nešto završila od škole – nemaš ništa. A onda, shvatiš da je sve bilo uzalud. Mnogo je takvih primera… Isto ti se dešava i ako se povrediš, ako nemaš roditelje koji stoje uz tebe ili ako nemaju novčanih sredstava za tvoje lečenje ostaješ prepušten sam sebi. Mnoge igračice su imale zdravstvenih problema i same preduzimale korake za svoje lečenje. Muški fudbal je favorizovan i kada gube i kada su im rezultati sramni… – iskrena je Andrijana.

 

Tokom njenog usavršavanja i borbe da bude zapažena na terenu, bilo je i teških trenutaka, ali kako sama ističe, Andrijana nikada nije pomislila da napusti svoju prvu ljubav – fudbal.

– Najteže mi je bilo kada sam povredila koleno. Nosila sam gips od prepone do nožnih prstiju. Doktor u Nišu mi je rekao da neću moći da igram od pet do šest meseci. Međutim, pravila su ta da bi se kršila! Roditelji su u Bajinoj Bašti angažovali trenera Dejana Timotijevića i sportskog doktora Vladimira, tako da sam uz njihovu pomoć vrlo brzo povratila tonus mišića i snagu. Svaka povreda koja me je udaljavala sa terena ima svoju težinu. Nikada nisam ni razmišljala da napustim „zeleni tepih”. Bilo je trenutaka kada sam i neopravdano izostavljena iz tima, ali fudbal ne igram zbog trenera, već zbog sebe. Nema te osobe na svetu koja može moju ljubav prema fudbalu da dovede u pitanje. Ne razmišljam o odlukama bilo kog trenera, selektora… Na meni je da treniram ono što volim i u tome budem najbolja, sve ostalo me ne interesuje – objašnjava vezista, a ponekad i defanzivac crveno-belih.

Najdraži meč:
– Nikada neću zaboraviti utakmicu protiv Arsenala iz Londona. Bila sam jako ponosna što mi je trener ukazao poverenje.

Najdraži pogodak:
– Dok sam igrala za ZFK „Mašinac”, u jednom meču protiv Mačve (Šabac), postigla sam pogodak iz kornera, što uopšte nije jednostavno. I dalje ga pamtim.

Poraz koji nikada neće zaboraviti:
– To je definitivno finale Kupa Srbije. Crvena zvezda je igrala sa Spartakom iz Subotice, a naš poraz bio je apsolutno nezaslužen.

Klub iz snova:
– Najsrećnija bih bila kada bih igrala u Lionu iz Niona.

Najveća podrška:
– Najveća i jedina podrška su moji roditlji i sestra Jeca. Sve svoje uspehe i neuspehe delim sa njima, a bez njih ja ne bih bila ovo što jesam i hvala im na tome.

Svim devojkama koje žele da se bave fudbalom Andrijana poručuje:
– Ako imate preveliku ljubav prema ovom sportu – samo napred. Ukoliko je to samo da bi ste fascinirale okolinu – onda ne. Kada ženski fudbal bude zastupljen sport u našoj zemlji barem 10% koliko je muški, tada mogu da razmišljaju o fudbalu, a do tada neka se posvete nekom sportu u kome neće biti ovakve diskriminacije.

 

 

„Sa ekipom Nenada Lalatovića nemamo dodirnih tačaka”

Možda dele isti klub, ali druženje sa prvim timom muškog dela Crvene zvezde nije uobičajeno.

– Sa kolegama iz kluba i nemamo nekih doirnih tačaka. Treniramo na različitim terenima u različitom terminu. Jedini igrač sa kojim sam u kontakntu je Nenad Gavrić, do skoro najbolji igrač Napretka, a sad i najveći potencijal Zvezde – zaključila je Andrijana Trišić u razgovoru za Dnevno.rs.

 

Najnovije i najzanimljivije vesti iz sveta sporta pratite na našoj Facebook stranici – SportDnevno.rs, kao i na Twitteru @Sport_Dnevno_rs.