Zeleni zidovi Beograda kao prirodne oaze budućnosti (FOTO)

Zelene površine u urbanim strukturama veoma su značajan deo svakog grada jer predstavljaju sponu između obezprirođene urbane sredine i inicijalne prirode na kojoj je grad formiran. Uzimajući u obzir nedovoljnu količinu zelenih površina u gradovima, složena problematika ozelenjavanja naselja pronalazi rešenje u alternativnim načinima ozelenjavanja životnog prostora. Prednosti zelenih zidova uskoro će moći da vide i stanovnici Beograda.

 

Zeleni zid na Univerzitetu San Huana u Meksiku, Foto: Wikipedia

Alternativni načini ozelenjavanja prvenstveno podrazumevaju razne oblike vertikalnog ozelenjavanja, kao što su krovno zelenilo koje obuhvata ekstenzivne i intenzivne krovne vrtove, vertikalne vrtove, zelene zidove, fasadno zelenilo, ozelenjene balkone, terase, prozore i sl.

Pojam vertikalne zelene površine obuhvata niz različitih varijanti koje se razlikuju po karakteru i svojim funkcionalnim osobenostima, ali se odlikuju razvojem na građevinskim objektima u vertikalnom pogledu (za razliku od ostalih zelenih površina koje se razvijaju horizontalno, tj. na zemljišnoj podlozi).

 Istorijat

Vertikalno ozelenjavanje se javlja u urbanim centrima još u najranijoj prošlosti, a primeri se mogu naći u brojnim literarnim podacima.

 

Kao početni oblik vertikalnog ozelenjavanja izdvajaju se zigurati u staroj Mesopotamiji nastali oko 600-te godine p.n.e., među kojima se kao najznačajniji izdvaja Etemenski zigurat u Vavilonu, u čast Vavilonskog boga Merkura.Verovatno najpoznatiji primer vertikalnog ozelenjavanja su čuveni Semiramidini vrtovi (Vavilonski viseći vrtovi).

 

Postojala je i praksa ozelenjavanja stubova i arkada u Staroj Grčkoj, „viseći vrtovi“ starorimskih kuća i sl. U ranom srednjem veku se javljaju primeri oplemenjivanja građevina i životnog prostora čoveka kroz ukrašavanje zidnih površina različitim posudama sa raznim vrstama cveća, kao i njihovo postavljanje na balkone, terase, stepeništa i sve druge dostupne površine a sve u cilju stvaranja što prijatnijeg okruženja za rad i život.

 

Zeleni zid u Londonu, Foto: Wikipedia

Zeleni zidovi kao posebna kategorija vertikalnih zelenih površina predstavljaju relativno nov koncept u ozelenjavanju naselja koji se razvio izučavanjem posebnih karakteristika biljnog materijala i uslova u kojima se razvija ovaj tip vertikalnog zelenila.

Zeleni zid predstavlja zid koji može biti slobodnostojeći ili u sklopu objekta, delimično ili u potpunosti prekriven vegetacijom i u nekim slučajevima sadrži zemlju ili neki drugi supstrat neorganskog porekla koji omogućava rast biljaka.

Postoje dve kategorije zelenih zidova:

– zelene fasade i
– živi zidovi.

Zelene fasade se uvek nalaze sa spoljašnje strane objekta i sastoje se od biljaka koje rastu direktno na podlozi tj. zidu ili na specijalno konstruisanim strukturama za njihovo pričvršćivanje.

Same biljke su najčešće posađene direktno u zemlju uz zid ili u posebne žardinjere, a po pravilu je reč o puzavicama, koje mogu da rastu uz podlogu prihvatajući se samostalno ili uz pomoć različitih potpornih konstrukcija. 

Ozelenjavanje puzavicama se mnogo češće sreće i ima dužu tradiciju primene od drugih tipova zelenih zidova. Najčešće se koriste vrste kao što su Parthenocissus, Hydrangea i Hedera koje gusto obrastaju slobodnu površinu zidova i ne zahtevaju posebne uslove sredine kao ni intenzivno održavanje osim redovnog orezivanja.

Međutim, mogu biti problematične kada je u pitanju njihovo oblikovanje oko prozora ili nekih detalja koji se javljaju na fasadama zgrada. Naročito su nepoželjne kod novih građevina jer mogu imati potpuno suprotan efekat, mogu da naruše estetski doživljaj same građevine ili da deluju zapušteno ako se redovno ne orezuju.

Zelene fasade izgrađene od „samodržećih“ puzavica mogu biti vrlo ekonomične, nije im potrebna dodatna konstrukcija i sl., samo mesto za sadnju uz redovne mere nege koje nisu preterano komplikovane. Osnovni nedostatak je vremenski okvir koji je ovim puzavicama potreban da prekriju zid velikih dimenzija, što može biti i 5 do 10 godina. 

Drugi tip zelenih fasada – one koje su izgrađene od biljaka kojima je potrebna potpora je dosta napredovao u skladu sa modernim tehnologijama. Danas se potporne konstrukcije za puzavice mnogo razlikuju od nekadašnjih drvenih mreža koje su često korišćene.

Korišćenje ovog vida zelenih fasada se preporučuje na zidnim površinama južne ekspozicije, pri čemu se prednost daje listopadnim vrstama koje obezbeđuju hlad leti i doprinose hlađenju objekta, a zimi omogućavaju maksimalno iskorišćavanje solarne energije za zagrevanje kada im opadne lišće. Osnovni problem ovog vida vertikalnog ozelenjavanja je isti kao i kod prethodnog – vreme koje je potrebno puzavicama da dostignu željenu visinu u prvim godinama posle instalacije.

 

Zeleni zid u enterijeru, Foto: Wikipedia

Živi zidovi koji se još nazivaju i vertikalni vrtovi, biozidovi i sl. predstavljaju najsavremeniji vid vertikalnog ozelenjavanja putem zelenih zidova.

Za razliku od zelenih fasada, živi zidovi pored biljnog materijala sadrže i sloj organskog ili neorganskog supstrata koji omogućava rast biljaka. Pored ove osnovne razlike, živi zidovi se mogu naći sa spoljašnje strane objekta kao i zelene fasade, ali mogu se naći i unutar samog objekta. To je posledica jedinstvene strukture živih zidova koja im omogućava da predstavljaju jedan vid nezavisne skulpture u prostoru.

Biljke koje mogu da rastu u ovakvim uslovima ne moraju nužno biti puzavice, naprotiv, to su uglavnom niske višegodišnje biljke – perene, paprati, trave i male žbunaste biljke.

Živi zidovi pored medijuma za rast biljaka moraju biti opremljeni i sistemom za regulaciju vodnog režima zemljišta (navodnjavanje i odvodnjavanje) i samim tim prestavljaju pored najskupljeg i nakomplikovaniji vid zelenih zidova za dizajn i instalaciju.

Postoje različiti načini za izvođenje živih zidova, od onih jednostavnijih varijanti koje su pogodne i za baštovane amatere, do složenih konstrukcija koje zahtevaju pažljivo planiranje i inženjersku potporu.

Živi zidovi kao relativno nov koncept u ozelenjavanju urbane sredine predstavljaju veliki potencijal za poboljšanje uslova u gradovima gde slobodnog mesta za zelene površine više nema, a njihov potencijal u vizuelnom smislu, poboljšavanjem celokupne slike grada i nadogradnjom pejzažne strukture je bez premca.

 

Zeleni zid ispred Beograđanke, Foto: Dnevno.rs/Petar Marković

Značaj zelenih zidova

Vertikalne zelene površine u vidu zelenih zidova zbog svoje veličine ne mogu da se porede sa velikim otvorenim zelenim površinama, ali je zato njihov značaj u povezivanju i dopunjavanju zelene infrastrukture od velike važnosti za urbane sisteme i očuvanje njihovog biodiverziteta.

Osim toga, u uslovima velike prenaseljenosti u kojima se razvijaju i funkcionišu mnogi gradovi sveta uvođenje zelenila kroz zelene zidove obezbeđuje neposredan kontakt stanovnika gradova sa biljkama, čineći životni prostor pristupačnijim i atraktivnijim.

Uprkos svojoj maloj površini, zeleni zidovi svakako poboljšavaju mikroklimatske uslove i umnogogme unapređuju vizuelne kvalitete grada. Pored toga, zeleni zidovi kao posebna kategorija vertikalnog zelenila zbog svog karakterističnog položaja imaju i vrlo povoljno dejstvo po sam objekat na kome se nalaze.

Regulišući temperaturni režim u najneposrednijoj blizini objekta, zeleni zidovi redukuju energiju koja je potrebna hlađenje objekta leti pružajući prirodni hlad i procesima evapotranspiracije koji povećavaju vlažnost vazduha i samim tim stvaraju prijatnije okruženje. Sa druge strane, zimi, kada biljkama opadne lišće, omogućeno je dopiranje sunčevih zraka do objekta pa se u potpunosti iskorišćava solarna energija i smanjuju se troškovi grejanja a time i emisije ugljendioksida iz domaćinstava.

Zeleni zidovi koji prekrivaju objekte mogu delovati kao veoma efikasan izolator komunalne buke. Osim toga zeleni zidovi mogu da apsorbuju velike količine kišnice što može biti od velikog značaja u urbanoj sredini. Isto tako važna funkcija zelenih zidova je zaštita fasade objekta od mehaničkih oštećenja i uticaja vetra.

 

Zeleni zid ispred Beograđanke, Foto: Dnevno.rs/Petar Marković

Estetski kvalitet zelenih zidova je veliki, unose raznolikost u jednolični gradski pejzaž, uvećavaju estetski kvalitet samog objekta na kome se nalaze i svakako doprinose uvećanju zelene infrastrukture gradova i ublažavaju efekat gradskog ostrva toplote.

Zbog alarmantnog deficita postojećih i potencijalnih zelenih površina u gradovima, alternativni načini ozelenjavanja gradske sredine se nameću kao izuzetan potencijal. To se pre svega odnosi na zelene zidove koji bi mogli postati glavno sredstvo preoblikovanja urbane sredine u budućnosti. 

Mogućnosti ozelenjavanja do skoro zanemarenih vertikalnih površina čime bi se neprivlačne artificijelne površine sakrile prirodnim materijalom, povećao zeleni fond grada, dodatno umrežila zelena infrastruktura i estetski unapredila gradska sredina nameću zelene zidove kao vid ozelenjavanja koji će tek doživeti ekspanziju.