KADA PIŠE JEDAN URBANI BEOGRAĐANIN: Ako nekoga na vreme ne učiniš srećnim, zauvek si zakasnio

danijel čehranov
Privatna arhiva

Na srpskom književnom nebu polako dolazi do "smene generacija", i neki stariji i iskusniji pisci predaju štafetu onim mlađima i "urbanijim", koji "žive" 21. vek baš onako kakav je i on sam - brzo i dinamično, britko i nonšalantno, punim plućima, u svetu prepunom suprotnosti i čuda. A kako žive, tako i pišu, i donose ono što je srpskom peru dugo nedostajalo - svežinu i jednu pravu, pravcatu hroniku današnjice.

 

Čehranov na promociji knjige (Foto: Creative Couple)

Jedan od onih koji svojom snagom i energijom “guraju napred” srpsku prozu pravo u 21. vek, za kojim pomalo kaska, jeste i Danijel Čehranov, čovek kome suprotnosti tako dobro idu od ruke, ili zapravo samo ruši predrasude o tome gde talenat može da “čuči”.

Pravo sa asfalta novobeogradskih blokova i iz “razuzdane” i bučne košnice noćnih klubova, u kojima iza svog DJ pulta uveseljava masu, Čehranov se “rodio” kao pisac. Sve je počelo još pre pet godina – kada je “stidljivo” svetlost dana ugledala njegova prva knjiga, zbirka kratkih priča “One”. Zatim, u nešto pompeznijom stilu, nju je na policama knjižara “nasledio” roman “Alfama” – roman o ljubavi, slobodi, o odlukama, i na koncu svega o ljudskoj duši, jer se sve na svetu i svodi na našu dušu.

Koliki je bio put od kratkih priča do jedne “okeanske” i ozbiljnije priče pretočene u nekoliko desetina stranica? Koliko je u stvari pisanje jednog romana izisikivalo životnog iskustva i zrelosti?

 – Iziskivalo je, ali, po mom mišljenju, u vidu kretanja. Mudrost je odlika putnika, a kretanje bi uvek bilo poželjno da bude i rasplinjavanje. Putovanja i nemir micanja su, mozda ironično, uz – fiksiranja nepomičnih svetala kroz prozor i melanholiču ušuškanost u sitnim satima i muzici, moja najveća inspiracija. Teže je pisati roman, pogotovo kada nemate unapred zadati kraj ili potrebu za notesom za beleške. Sve rečeno nikako ne umanjuje moć kratke priče, ni moju ljubav prema njoj – započeo je priču mladi pisac.

“Alfamu” je Čehranov namenio svima, kako je sam rekao “čoveku, od krvi, mesa i ljubavi”, a na kraju krajeva – to smo svi mi, zar ne? Čak i kada mislimo da je u nama nema, ljubav je osnovna gradivna jedinica svakoga od nas… Na stranicama ovog romana on je (ne)sebično utkao i deliće sebe, jer i nepoznato mora da počne nečim što poznajemo. 

Uneo sam dosta, možda sebično, sebe i rasterećenja radi. Mori me često ta misao da dragima nikada ne stignemo sve da kažemo, zato sam se trudio da budem temeljan i da se maksimalno ogolim. Uneo sam i dosta fikcije, čiji koreni su, naravno, duboko u zaista proživljenom. Roman je za sve koji ne zaziru od emocija, introspekcije i traženja – istakao je naš sagovorik. 

 

Foto: Creative Couple 

Ljubav je polazna tačka svega što obavija naše živote i samog života, no, čini se na mahove da značaj one partnerske polako bledi u savremenom dobu. Čehranov ističe da u ovom vremenu, baš kao i u prohujalim, ljubavi ima sasvim dovoljno, samo što je neretko skrivamo u sebi, rešeni da je “zaboravimo”.

Ljubavi i te kako ima, samo je sada, više nego ikada u istoriji, moderno da je što neiskazanija. Ugnjetava je sistem poremećenih vrednosti, nametnuta (televizijom, socijalnim mrežama i reklamama) glad za novinom i manjak hrabrosti kao posledica negativnih iskustava. Ljubavi uvek ima, samo je možda manje hrabrosti i pisama nego nekada. Pobeđuju je svetleći ekrani i neizlasci iz komfor zona – jasan je Danijel. 

Možda će biti i lepših vremena, ali ovo je naše, reče jednom francuski filozof Žan Pol  Sartr, i premda se neretko čuju kritike društva i ljudi kao jedinki istog – na kraju čini se i nije sve tako crno – omladina u  Srbiji se trudi da bude bolja, ali kao u svemu uostalom, pojedinac mora da krene od sebe. Ključ svega je biti dobar, u svakom smislu te jednostavne reči. 

Omladina u Srbiji je lepa, talentovana i prepametna, kao i u svakoj zemlji sveta uostalom. O svakoj koja nema te epitete, ne treba ni pričati. Želim da vidim samo dobro i da to dobro jača. Sve što je lepo, talentovano i pametno treba pomaziti, zagrliti i potpomoći. Treba se okruziti ljudima komplementarnih senzibiliteta i ljudima nosiocima prave, a samim tim i kreativne energije. Treba stvoriti za početak jedan mikro-kosmos i pulsirati dobrotom. Naravno, treba i dati. Kada to učinis, ne poznaješ mnogo ljudi koji su izgubljeni, neperspektivni i neproduhovljeni. Svi danas žele da budu drugčiji, pa to možda i više nije neka originalnost. Ključ je biti dobar, znati nešto konkretno i biti dobar u tome – kaže ovaj Beograđanin.

 

Danijel Čehranov (Foto: Privatna arhiva) 

Lepo je biti u Beogradu večeras… i uvek

Može li neko da objasni Beograd od pisca i deteta sa beogradskog asfalta? Baš zato, pitali smo Danijela kakav je “njegov” Beograd danas i kroz kakvu prizmu posmatra svoje sugrađane.

Promociju knjige sam započeo rečenicom koju često izgovaram: “Lepo je biti u Beogradu večeras.” I zaista – ja obožavam Beograd, Beograd su za mene dragi ljudi, koji žele da ga menjaju na bolje i koji čine Beograd mojom drugom omiljenom rečenicom: “Beograd je svet.” Mislim da će ga naša generacija dići iz pepela nekih davno donetih loših odluka, verovanja i loših energija, snažno verujem u to. Želeo bih da istaknem da moje misli i elan nemaju nikakve veze sa politikom i da pričam samo o ljudima i aurama – optimističan je Čehranov.

 “Ako nekoga na vreme ne učinis srećnim, zauvek si zakasnio.” , najdraži citat Čehranova iz “Alfame” je zapravo rečenica njegove majke

Ne samo pisana reč, već i muzika ispunjavaju noći i dane ovog 27-godišnjeg DJ-a. I dok mu “taktovi” nekih novih stranica bubnje u glavi, on ima “posla” i sa pravim taktovima, dok iza DJ pulta vodi račun o “raspoloženju” mase… Obrni – okreni, Čehranov je neko ko – bilo notama, bilo rečima “radi” na ljudskim osećanjima, i do srži – on je umetnik, a već je uvreženo mišljenje, da nije lako nositi to “zvanje” danas u Srbiji. 

U Srbiji, kao i u svakoj zemlji, nije lako biti umetnik, ako je to titula koja označava i egzistiranje od toga. Ali bitno je imati veru i ljubav, jer iz njih proizilazi apetit i želja, pa iz toga zacrtanost, pa iz toga borba, pa iz toga kvalitet i samopouzdanje, pa iz toga uspeh. Ne volim da svoje rečenice započinjem sa “Ja”, ali “Ja živim od svojih ljubavi.” Cilj je stalno imati cilj – kaže pisac. 

Knjige i muzika ne poznaju granice 

Frederik Begbede je jedan od najpopularnijih i najprodavanijih autora u Francuskoj, ali on je i DJ i “advertajzing” mag i predstavnik tamošnje “urbane” elite. U jednom intervjuu Čehranov je istakao da mu “leži” stil baš ovog čoveka, i svakako im je “gađanje u metu” zajedničko.  Sam priznaje da je Begbede njegov heroj:

Begbede je moj heroj, kada sam stao u red da mi potpiše knjigu, samo me je pogledao i napisao mi u svom “Francuskom romanu” – TO ANOTHER DJ. Mislim da nemamo toliko sličnosti u pisanju – stilski, ali direktnost i konkretnost nam je zajednička. “Pišem da bih saznao šta mislim”, kaže on, a ja se slažem. Ni on ni ja ne volimo da pišemo rečenice koje su samo put do druge rečenice i koje gomilaju knjizi strane.

“Humor je put do njenih zuba”, Čehranov na pitanje šta je za njega humor

Svaki umetnik, bilo da su mu ‘alat’ četkica, reči ili instrument zapravo je stvaralac – gradi od svojih snova, od svojih čula, od svojih emocija, od sebe čitavog i na dlanu daje ostatku “svemira”. Tako i naš sagovornik opisuje sebe, prosto i jednostavno – kao nekog ko voli da stvara. I to će raditi i u nekom novom sutra.

– Sebe bih opisao kao nekoga ko voli da stvara. Nešto ni iz čega. Ne predstavaljam se kao pisac, predstavljam se kao neko koga možete da upoznate. Svoju budućnost, i kao čoveka i kao pisca, vidim u sledećim rečima iz knjige: “Sve sto želim je malo. Moje malo. Malo koje je u redu. Koje dihtuje i valja. Koje mi ne diraju. Koje stvorilo se od dobrote. I unutar tog malog: jednu nju, jednu pisaću masinu, jedan prozor, jedan jastuk, jednu šolju kafe i jedan papir…na kome bih sanjao ravno.” – zaključio je Danijel Čehranov.