Za povrede u GSP-u NAKNADE OD 4.000 do 16.000 EVRA, a evo da li to važi I ZA “ŠVERCERE”

Tramvaj
Dnevno.rs/Petar Marković

Nadamo se da vam ovi saveti nikad neće zatrebati, ali važno je da znate!

 

Našli ste se u GSP-u i za vreme vožnje je došlo do sudara. Udarili ste (ne daj Bože!) glavom u šipku, slomili ste nos, besni ste. Ipak, nemate Busplus. Šta raditi kao “švercer” u tom slučaju i koja su vaša prava?

Ne brinite! I pored toga što ste se švercovali u trenutku saobraćajne nesreće, vi ste njen učesnik i imate svoja prava!

Ovakve situacije regulisane su Zakonom o obaveznom osiguranju u saobraćaju.

Član 2 ovog pravog akta kao vrste obaveznog osiguranja u saobraćaju navodi:

1. osiguranje putnika u javnom prevozu od posledica nesrećnog slučaja

2. osiguranje vlasnika motornih vozila od odgovornosti za štetu pričinjenu trećim licima

3. osiguranje vlasnika vazduhoplova od odgovornosti za štetu pričinjenu trećim licima i putnicima

4. osiguranje vlasnika čamaca od odgovornosti za štetu pričinjenu trećim licima

Treba imati na umu da su iz navedenih vrsta obaveznog osiguranja izuzeta vozila Vojske Srbije.

Pravo na naknadu materijalne štete imate ukoliko ste tom prilikom oštetili telefon ili laptop.

Ono što interesuje većinu korisnika gradskog prevoza u slučaju neke nezgode prilikom vožnje nalazi se pod stavkom “Osiguranje putnika u javnom prevozu od posledica nesrećnog slučaja” i član 15 – Pojam putnika u javnom prevozu.

 

Putnikom u javnom prevozu smatra se svako lice:

– koje se nalazi u prevoznom sredstvu kojim se obavlja javni prevoz i koje ima nameru da putuje, bez obzira da li je kupilo/platilo kartu ili nije

– koje se nalazi u krugu stanice, pristaništa, luke, aerodroma ili u neposrednoj blizini prevoznog sredstva, pre ukrcavanja, a ima nameru da putuje

– koje je završilo putovanje i napustilo prevozno sredstvo, ali se i dalje nalazi u njegovoj neposrednoj blizini ili u krugu stanice, pristaništa, luke ili aerodroma

– koje ima pravo na besplatnu vožnju

Dakle, bez obzira da li ste kupili ili platili kartu, da li ste unutar vozila ili u njegovoj neposrednoj blizini pre ili nakon putovanja, vi i dalje imate osiguranje! 

Osiguranje i kod privatnika!

Imajte na umu da vaše pravo učesnika u saobraćajnoj nesreći možete ostvariti u bilo kom slučaju kada ste se vozili u javnom prevozu, bio on državni ili privatni. 

Naime, član 4 Zakonom o obaveznom osiguranju u saobraćaju kaže su “vlasnici prevoznih sredstava kojima se obavlja javni prevoz putnika i vlasnici drugih prevoznih sredstava, dužni da zaključe ugovor o obaveznom osiguranju pre nego što se prevozno sredstvo stavi u saobraćaj”.

 

Koja su vaša prava?

Visina osigurane sume
 

Osigurana suma ne može biti niža od:

1) za slučaj smrti putnika – 8.000 evra

2) za slučaj trajnog gubitka opšte radne sposobnosti (invaliditeta) putnika – 16.000 evra

3) za slučaj privremene sprečenosti za rad i stvarnih i nužnih troškova lečenja putnika – 4.000 evra

Putnik u javnom saobraćaju koji doživi povredu ili postane invalidima ima pravo na procenat od osigurane sume koji odgovara procentu invaliditeta, naknadu troškova lečenja koje sam plati i koji ne padaju na teret zdravstvenog osiguranja, a nastali su kao posledica nezgode, kao i naknadu za gubitak zarade usled privremene sprečenosti za rad. U slučaju pogibije porodica nastradalog putnika ima pravo na “osiguranu sumu u slučaju smrti”.

Nadamo se da vam ovi saveti nikad neće zatrebati! Ako vam se ipak dogodi nesreća tokom korišćenja gradskog prevoza svoja prava možete potražiti direktno od osiguravajuće kuće. Uz zahtev za odštetu potrebno je da donesete i ličnu kartu, lekarsku domunentaciju o povredama, dokaz da ste povređeni dok ste bili putnik kao i bilo koja druga dokumenta koja mogu da budu od koristi u dokazivanju vaših tvrdnji.

Na kraju valja pomenuti i činjenicu da se u vozila javnog prevoza sve češće i sve više ugrađuju kamere koje neprekidno snimaju putnike, kako bi se sami prevoznici zaštitili od zlonamernih putnika. 

Izvor teksta: Zakon o obaveznom osiguranju u saobraćaju (“Sl. glasnik RS”, br. 51/2009, 78/2011, 101/2011, 93/2012 i 7/2013 – odluka US)