ISKRENA ISPOVEST BEOGRAĐANKE: “Ovo mi se dogodilo U PO BELA DANA U CENTRU GRADA i još uvek me je sramota”

Zeleni venac
Dnevno.rs/Petar Marković/ilustracija

"Verujete za sebe da ste dobrodušna i saosećajna osoba? I ja to mislim za sebe, a ipak sam ovako postupila!"

 

Smatram da sam osećajna osoba koja često sažaljeva druge ljude, rastužim se svaki put kada na tv-u pogledam izbeglice koje beže od rata, svaki iole tužan film završim u suzama, a kada su bile poplave “poterala” sam celu porodicu da nekako pomogne ljudima koji su ostali bez domova. Nekada pomislim da sam previše saosećajna i volela bih da u nekim situacijama ne zaplačem.

Zašto sam onda nepoverljiva prema drugima? Pre nekoliko dana put me je naneo kod pijace Zeleni venac. Trebalo je da se nađem sa drugaricom, koja, po pravilu, kasni. I dok sam tako čekala, radila sam ono što najviše volim kada se nađem među gomilom nepoznatih ljudi: posmatrala sam ih. Bolje i to nego da buljim u mobilni. Posmatranje ljudi ume da me opusti, uvek čujem ili vidim nešto što me nasmeje ili oraspoloži.

A onda sam ugledala devojku, imala je možda oko 30-ak godina (po mojoj proceni) kako se “muva” okolo. Primetila sam da nosi džemper preširok za svoju građu, da joj kosa nije čista i sve u svemu, da izgleda kao neko ko je video i bolje dane.

Prišla je jednoj ženi koja je pričala telefonom i pitala je da joj ga pozajmi. Gospođa sa mobilnim rekla joj je nešto u fazonu: “Zar ne vidiš da ja pričam, daću ti kad završim”, iako mi je delovalo da se to neće dogoditi. Dok je devojka tražila koga drugog da pita, gospođa je “zbrisala” u jedan od obližnjih lokala.

U glavi sam već smišljala šta da kažem ako priđe meni. “Nemam mobilni” zvučalo bi debilno, ko danas nema telefon? Dok sam tako razmišljala, ona se stvorila ispred mene.

“Izvini, možeš li da mi pozajmiš telefon da pošaljem poruku?” upitala je, a ja sam odgovorila kao iz topa “nemam kredita”.

Išla sam na sigurno, nisam htela da rizikujem. U glavi sam već videla scenu – dajem joj mobilni, ona ga uzima i beži u nepoznatom pravcu, dok ja stojim ukopana (iako mislim da se ovo događa samo u filmovima, ali nikad se ne zna). 

“Jao, šta sada da radim, moram hitno da se javim”, rekla je, zahvalila mi i otišla. Istog trenutka pomislila sam u sebi: “Kretenu, zašto joj nisi dala?! Pa mogla si ti da napišeš poruku i da pošalješ kome već treba.”

Nedugo zatim stigla je i moja drugarica, i ja sam je pitala šta bi ona uradila.

“Pa naravno da joj ne bih dala, jesi luda? Znaš li šta ljudi danas rade zbog 500 dinara, a kamoli zbog jednog telefona. Ma šta se cimaš, bolje je tako, nego gde idemo na kafu?” rekla je ona, uhvatila me za ruku i povukla sa sobom.

A ja sam i dalje razmišljala o svom postupku i kako sam pogrešila. Nema veze, sledeći put ću uraditi suprotno. Ili ipak ne? Mislim da ću ići na sigurno, opet. Tako je lakše.

Mislite da grešim? Hajde, kažite vi – Kada bi vam na ulici prišla nepoznata osoba i pitala vas da joj pozajmite mobilni, šta biste uradili? Ali iskreno…