ISPOVEST DEVOJKE KOJA JE ČEKALA IZBEGLICE: “Nakon 12 dana na traktoru prvo što mi je sestra rekla BILO JE OVO! Zaplakala sam!”

U izbegličkoj koloni tokom "Oluje", nalazila mi se najbliža familija, a ja sam tada sa 17 godina u Beogradu posebno doživela "pad Krajine".

Operacija oluja
Youtube/screenshot

Leta 1995. godine, glava mi je uveliko “bila u oblacima” i ono o čemu sam tada razmišljala uglavnom se svodilo na večernje izlaske i druženje sa prijateljima. Naravno, to je važilo za letnje raspuste, kada se mozak totalno isključivao za sve školske obaveze.

Ipak, to leto pre 22 godine je 4. avgusta izgubilo status “bezbrižnog”, a i danas mi odzvanja u glavi rečenica kojom je strina dočekala sestru i mene iz noćnog provoda -pala je Krajina.

Bile smo totalno nespremne za ovu informaciju, bez obzira na to što smo bile upoznate sa ratnim dešavanjima u Hrvatskoj, zato što su nam očevi iz okoline grada Benkovca i što nam je tamo sve vreme rata bila najbliža rodbina.

Ipak, do nas su od njih stalno stizale informacije da je kod njih mirno, da se čuju pucnji, ali u daljini i da oni imaju sve što im treba. Tako smo se vremenom navikle na činjenicu da oni žive u ratnom okruženju, ali da su bezbedni.

Strinine suze i izgovorena rečenica su nam stavile do znanja da nešto “debelo” nije u redu. Ubrzo nam je objasnila da su reke Srba iz Republike Srpske Krajine krenule put Srbije, ali se ne zna gde će ko, kako, kojim putem… Tad smo shvatile da su među svim tim ljudima i naši – deda, stric, strina, brat, sestra…

Sledeće jutro su moj otac i njegova dva brata krenuli put graničnih prelaza da dočekaju familiju, zato što bi ih u suprotnom uputili u neki od mnogobrojnih prihvatnih centara, koji su oformljeni širom Srbije. Ostatak priče je poznat svima koji su u to vreme pratili vesti, pa tako znaju kako je protekao egzodus Srba sa njihovih ognjišta u Hrvatskoj.

Meni su ti dani prolazili u iščekivanju tate koji će javiti da su stigli. Konačno se i to desilo –nakon 12 dana putovanja na traktoru moja rodbina je došla u Srbiju.

Posle one strinine rečenice, od koje me i danas podiđe jeza, usledila je i druga po kojoj ću uvek pamtiti “Oluju”. Moja sestra, iako je upravo stigla sa tako napornog puta sa svojih 23 godine, sa žaljenjem mi je rekla: “Nisam ponela fotografije”. Objasnila je da je moj stric požurivao i govorio joj da ponese nešto što će im biti potrebnije, misleći na garderobu, ćebad, lekove…

U toj njenoj rečenici sam kasnije spoznala strašnu istinu koja je značila da je pored gubljenja doma i proterivanja iz zemlje u kojoj si se rodio, podjednako strašno, ako ne i strašnije, izgubiti uspomene.