“MOGLO JE DA BUDE NEČIJE DETE”: Potresna priča o keruši Zoli koju su svirepo ubili u Kuršumliji

U masovnom trovanju pasa lutalica u Kuršumliji proteklih nekoliko dana otrovana je i keruša Zola koja je imala vlasnika i bila pred štenjenjem, a njen vlasnik je do tada u više navrata spasavao.

Beta

Keruša Zola je bila kao štene udomljena, imala je mikro čip i ušnu markicu, kazao je Beti njen vlasnik Marko Veličković (27).

Tužna priča o keruši Zoli je pogodila njenog vlasnika, ali i mnoge druge koji su priču znali. Kako je ispričao Veličković, Zolu je pre oko četiri godine, kao malo štene udomio sa kuršumlijskih ulica. Bila je iznemogla, neuhranjena i bolestna.

Marko je izlečio i u svom dvorištu, u centru grada napravio joj je kućicu, vakcinisao i Zola se tu nekoliko puta okotila.

Međutim, pre dve godine, kada se Veličković vratio sa jednodnevnog puta, Zolu nije zatekao kući. Odmah se dao u potragu,  tražio je po komšiluku, gradu i raspitivao se da li je neko video. Potraga je trajala nekoliko dana, o njoj ništa nije saznao. Tih dana se pronela priča da su Kuršumliju obišli šinteri.

– Odmah sam posumnjao da su je možda oni odveli. Telefonom sam zvao sve moguće azile za pse u Srbiji. Svi su mi rekli da nije kod njih. Otišao sam u Beograd u jedan azil, za koji sam sumnjao, da se možda tamo nalazi – ispričao je Veličković.

Međutim, nije je tamo našao, ali su ga iz Beograda uputili u Vrnjačku Banju. Ništa ga nije sprečavalo, da se odmah zaputi tamo, u potragu za psom.

– U azilu Avenija MB pronašao sam je u jednom boksu, ležala je i drhtala, verovatno od straha. Tu je bila nekoliko dana, odmah me je prepoznala. To je bila veoma dirljiva scena, cvilela je i skakala od sreće. Ja sam je sa suzama u naručju odneo do automobila – priseća se Veličković.

U tom azilu niko od zaposlenih nije znao da objasni kako se Zola našla tu, kao vlasnički pas. Niti je dobio odgovor zašto nije urađena identifikacija psa na osnovu čipa, kao i zašto vlasnik nije obavešten.

Tako se keruša Zola vratila u svoj dom, u dvorištu porodične kuće Veličković u Kuršumliji. Taman, kad je Marko bio siguran da se njegovom ljubimcu ništa više loše ne može desiti, ona je, posle godinu dana, ponovo nestala.

– Više je nisam tražio u gradu, niti se raspitivao, odmah sam se ponovo zaputio u Vrnjačku banju i tamo našao u istom azilu i istom stanju. Zaposleni opet ništa nisu znali da objasne – naveo je Veličković.

Njegova keruša, omiljena komšijskoj deci, igrala se po dvorištu, uvek razdragana. Mnogi su je znali po tome da je bila izuzetno inteligentna, verna, i nežna, privržena deci posebno. Kao i svi psi pronalazila je ponekad prolaz kroz ogradu i odlutala bi u drugo dvorište. Ponekad i na ulicu, ispred dvorišta, pa ju je , najverovatnije ta njena radoznalost koštala slobode. Bila je dobra pa je svima prilazila. Tako je Zola ponovo, treći put nestala. Ovaj put zauvek, pre dva dana. Njen vlasnik Marko Veličković više neće ići u potragu za njom, po azilima i u Vrnjačku banju, jer su uginulu otrovanu Zolu pronašle tri devojke, koje su spasavale pse lutalice, prilikom masovnog trovanja pasa u Kuršumliji.

Sara Radenković (20), Andrea Kuzmanović (14) i Elena Rondović (13) su Zolu pronašle dok je umirala, pokušale su da joj pomognu, ali joj nije bilo spasa, uginula je na Sarinim rukama.

– Našla sam je u blizini, ležala je i drhtala, sa penom na ustima. Uzela sam je i stavila u krila, sa drugaricama sam pokušavala da joj pomognem, ali je ona vrlo brzo uginula u mom naručju – uplakano je ispričala Radenković.

Podsetimo, tri devojke su, pre dva dana u blizini železničke stanice u Kuršumliji, primetile da je nekoliko pasa otrovano i uginulo. Slučaj su prijavile svim nadležnim službama. Međutim, niko se nije odazvao, a one su po ulicama sakupljale kriške hleba, posute plavim prahom, koju su psi jeli i odmah umirali.

Pošto se niko nije odazvao, one su sa kuršumlijskih ulica hvatale preživele pse i zatvarale u kućama, kod ljudi koji su to prihvatili. Zatim su oblepile grad plakatima, na kojima je bilo napisano “Ceo grad je pod otrovima za pse. Kuršumlijo, otrovala si nečije prijatelje. Kuršumlijo, moglo je da bude i nečije dete”.

Prema nezvaničnim informacijama, na gradsku deponiju je odvezena puna traktorska prikolica uginulih pasa, među njima i Zola, ljubimica mnogih. Keruša koja se svakome radovala i prilazila, poslednji je put prišla, za sada nepoznatom trovaču ili trovačima, mašući radosno repom, s punim poverenjem u ljude. Da je znala da im ne veruje, ostala bi živa, smatra njen vlasnik.

– Srce mi se slomilo od bola, kakve je sve muke snašle u njenom životu. Sada više nemam gde da je tražim, niti mogu da joj pomognem – uplakan je Beti ispričao Veličković.

On najavljuje da će slučaj trovanja pasa istražiti, kako bi podneo tužbu protiv odgovornih za trovanje. Keruša Zola je trebala za neki dan da se ošteni.