MOJ ŽIVOT SA SILIKONIMA U BEOGRADU: “Ni sanjala nisam da će biti OVAKO TEŠKO!”

Devojka
Pixabay.com/Ilustracija

"Dro*a si ako si provokativna, ali ako si fina i smerna, onda si "prava svetica", a te "poštene" su najgore!"

 

Niti je Beograd tako otvoren grad niti su Beograđani tako tolerantni i emancipovani kakvim žele da se prikažu! Čast izuzecima! Većina mrzi one, mrze ove, smeta im ono, smeta im ovo. Smeta im kad si debeo, smeta im kad si mršav, smeta im ako si “nafurana plavuša”, smeta im ako si obična devojka iz susedstva. Muškarci su posebna priča – dro*a si ako si provokativna, ali ako si fina i smerna, onda si “prava svetica”, a te “poštene” su najgore…

Mene, recimo, etiketiraju kao “laku” devojku čim me ugledaju. Nemam čak priliku ni da pokažem da nije tako, jer imam silikone, a onda mora da sam “glupa starleta”!

Da, imam silikone – u grudima i usnama. Pa šta?! Nisam bila zadovoljna svojim izgledom i nisam se dobro osećala u svom telu i rešila sam da to promenim. Hiljade žena na svetu se odlučuju na ovaj potez svakoga dana, ali ispada da se samo kod nas one “etiketiraju”.

Ugradila sam silikone i danas se sviđam sebi – i spolja i iznutra! Imam lepu farbano plavu kosu, uvek savršenu šminku i “firmirane krpice”…  I sve je to moje, sve sam zaradila sama, sa svojih 10 prstiju! Niko mi ništa od toga nije kupio i ni sa kim nisam spavala za to! Završila sam fakultet (o, ne trčite pred rudu, državni je), i možda ćete se iznenaditi, ali i ja sam u životu pročitala nekoliko knjiga. Nekoliko desetina, možda i stotina, zapravo. Imam uspešan privatni biznis, a još mi nije ni trideset. Ali sve to ne vredi, čak i kada ljudi saznaju sve to – ja i dalje ostajem “laka i glupa silikonjara” u očima najvećeg dela populacije. U najboljem slučaju sponzoruša. U najgorem “ku*va”.

To misle muškarci koji me ugledaju, to misle prolaznici – radnici u supermarketu, prodavačice u butiku, to misle ljudi u klubu, pozorištu, bioskopu… Koliko god da si sposoban, pametan, uspešan, ako imaš silikone, ti si osuđen na negativne stereotipe koje su toliko teško ruše, da ponekada padnem u očaj…

Da, ja sam laka! Laka sam u očima svih tih bahatih frajera koji sede u luksuznim kafićima i čekaju da uđe neka baš kao ja. Neka za koju misle da je dovoljno to što “furaju” skup sat, dobar telefon, firmiran kaiš i patike, što im je ispred parkiran brz i luskuzan četvotočkaš. Neka za koju misle da će je to kupiti i da će im se čim ih vidi “baciti pod noge”, a zatim i u krevet. Neka za koju misle da je majstor akrobacije i “dirty talk-a”, i koja iza sebe ima pozamašan seksualni staž…

Vrebaju me, baš kao lešinari, i kreću u “trku” za lakim plenom – nekoliko lepih reči, dobar nastup, uvežbane šmekerske fore, poziv na piće i misle: “To je to, uskoro ćemo se valjati među čaršavima”. Ponekad ih puštam da zaista da igraju svoju igru, ponekad ih spustim na zemlju, prilično neočekivano od “površne silikonke”, a ponekad mi se neko i dopadne. Međutim, kad se setim zašto su mi prišli, ta prvobitna, fina emocija naprosto nestane.

Toliko o “otvorenom” gradu i finim ljudima u njemu, zar ne?