OSTAVIO ŽIVOT U BRITANIJI I DOŠAO NA BALKAN: Oduševiće vas ono što ovaj momak ima da kaže O NAMA! (VIDEO)

Nik Semvogerere
Privatna arhiva

Za sebe kaže da je britanski Bosanac afričke krvi. Piše, peva i vloguje o Balkanu, a za portal Dnevno.rs otkrio je šta misli o našem regionu.

 

Njegovo ime je Nik Semvogerere. On je umetnik, hip-hoper, bloger, vloger, a iznad svega – Sarajlija rođen u Londonu. Ljubiteljima repa poznat je i pod pseudonimom Smut Dip (Smooth Deep).

Po majci je Uganđanin, po ocu Ganac, po rođenju Britanac, a po duši – Balkanac. Prvi put je došao kod nas pre osam godina – i to zbog srpskog hip-hopa, a danas živi u Sarajevu i objašnjava nam kakvi smo mi zaista.

Nik je za portal Dnevno.rs govorio o Balkanu, o svima nama, o rasizmu, ali i o muzici, politici i o tome šta treba da uradimo da bi nam bilo bolje!

  • Na Vašem Fejsbuk profile stoji da ste “britanski Bosanac afričke krvi”. Možete li nam objasniti to?

Taj moj opis počeo je kao šala kada je neko rekao da sam ja “više Bosanac od većine Bosanaca”, ljudi su na to dobro reagovali i zato sam to napisao na društvenim mrežama. Uskoro su tako i mediji počeli da me predstavljaju i to je ostalo… U Sarajevu sam od 2010. godine, isprva sam došao da bih radio u jednoj produkcijskoj kući sa prijateljima iz Bihaća, ali to nikad nismo ostvarili. Međutim, zaljubio sam se u grad i – ostalo je istorija.

  • Kako je uopšte došlo do toga da živite u Bosni?

Kao što sam rekao, inicijalno sam došao da radim, ali moja veza sa Balkanom nastala je zahvaljujući profilu na Majspejsu. Bila je to odlična društvena mreža za nezavisne umetnike, pa sam stekao publiku širom Evrope, ali i sveta. Pre nego što je Majspejs “umro” imao sam više od 100 hiljada pratilaca i, iz nekog razloga, najveći postotak njih bio je sa Balkana. Na poslednjoj godini studija rešio sam da snimim dokumentarac o srpskom hip-hopu, pošto sam se povezao sa dosta umetnika iz Beograda.

 

Studirao sam filmsku akademiju u Londonu i kao poslednji projekat mogli smo da snimimo film o čemu god želimo. Ubio sam tri muve jednim udarcem – krenuo sam na put u region iz kog sam dobijao najveću podršku, završio sam poslednji zadatak za fakultet i iskusio sam nešto novo. Održao sam prezentaciju pred kolegama i profesorom i čak pre nego što mi je on dao zeleno svetlo – rezervisao sam kartu. Sećam se da mi je jedan popularni hip-hop producent i reper iz Londona rekao: “Smut, pazi se, mogao bi neko da te upuca tamo“.

 

Istini za volju, veća je šansa da će me neko upucati u Londonu nego bilo gde na Balkanu. U svakom slučaju, došao sam u Beograd u februaru 2009. godine i odlično sam se proveo. Bio sam prijatno iznenađen činjenicom da tu nije tako “strašno” kako većina Britanaca veruje da jeste. Dočekan sam sa najvećom dozom gostoprimstva koju sam ikada iskusio i zato je moja radoznalost porasla, kao i želja da upoznam Balkan još više. Rešio sam da to leto odem u Zagreb, a tamo sam preko zajedničkog poznanika upoznao jednog momka iz Bihaća. Nisam ni sanjao da će taj tip postati jedan od mojih najboljih prijatelja i da ćemo živeti zajedno u Sarajevu već sledeće godine.

  • Obišli ste ceo Balkan – recite nam šta to ima Sarajevo, a drugi gradovi nemaju? Takođe, šta to ima Balkan, a nema Velika Britanija?

Često me ovo pitaju, bilo u intervjuima ili kad me sretnu, pa ću se potruditi da ne zvučim kao pokvarena ploča. Mogu da napišem spisak stvari koje volim u vezi Sarajeva i Balkana i pisao bih ceo dan. Međutim, ovo nije jedino mesto na svetu gde su ljudi gostoprimljivi. Kada se negde osećate kao da ste kod kuće, ne postoji dovoljno reči na svetu kojima bi to moglo da se objasni. Ipak, evo šta je ovde tako posebno…

 

Štrčim na ulicama Sarajeva iz očiglednih i manje očiglednih razloga, ali kada to zanemaimo, mnogo stvari u ovom gradu odgovara mojoj ličnosti. Ja sam gradski dečak u srcu, ali istovremeno život u velikom gradu me iscrpljuje, a Sarajevo savršeno balansira na granici metropole i manjeg grada. Razumem da ljudima koji su rođeni u malim gradovima u Bosni život u Sarajevu ide brzim tempom, ali u poređenju sa Londonom ovde je sve mnogo sporije, a istovremeno postoji taj “vajb” velikog grada.

Dalje, mnogi aspekti kulture Balkana imaju društvene paralele sa afričkom, karipskom i kulturom afričke dijaspore, pa zato i nije čudo što se ovde osećam kao kod kuće.

 

Ako postoji jedna stvar koju Balkan ima i koju priželjkujem da ima i Velika Britanija jeste ljudska sposobnost da uživaju u životu bez obzira na to koliko novca imaju. U Sarajevu i na Balkanu postoji veliki broj ljudi koji uspevaju da uživaju u sitnicama, a to je odličan način za preživljavanje.

 

S druge strane, uprkos tome što voli balkansku opuštenost, ponekad se ovde ljudi previše sporo upuštaju u akciju dok, u Velikoj Britaniji, kad je vreme za akciju – onda je vreme za akciju, jer su tamo svi naviknuti da žive brzinom svetlosti 24/7. Kada bi Balkanci bili malo energičniji poput Britanaca, a Britanci malo opušteniji poput Balkanaca, to bi bio savršeni balans.

  • Da li se susrećete sa negativnim komentarima na Balkanu?

Naravno, niko nigde ne može da provede značajan vremenski period, a da ne iskusi negativnost u ma kom obliku. Ne postoji nijedno mesto na svetu gde bih mogao da izbegnem rasističko nipodaštavanje. Kad putujem po Evropi često čujem ono čuveno “vrati se u Afriku” što je presmešno jer, zapravo, ni u Africi ne bih mogao da pobegnem od rasne diskriminacije. Možda to zvuči smešno, ali setite se koliko dugo je Afrika kolonozivana od strane Evropljana, a pre samo 25 godina u Južnoafričkoj republici je i dalje postojala rasna segregacija.

 

Amerika je slavila to što je napokon dobila crnog predsednika, ali su istovremeno ignorisali činjenicu da mu je majka belkinja. Brazil je druga zemlja na svetu po broju crne populacije, posle Nigerije koja je najveća zemlja na afričkom kontinentu i koja još nije doživela da ima crnog predsednika. Nije li to suludo?

 

Što se Balkana tiče često se šalim govoreći da su ovde etničke grupe prezauzete mržnjom koju gaje jedni prema drugima da bi stigli da mrze nekoga kao što sam ja. No, trudim se da ne uzimam za ozbiljno negativne komentare na temu rase koje ovde čujem. Retko se dešavaju i u 9 od 10 slušajeva njihov koren leži u neznanju, a ne u onome što nazivam pravim rasizmom. Klasični primer za to su ljudi koji mi prilaze i govore “what’s up nigga” ubeđeni da je to nešto kul što treba da se kaže crnom čoveku, a zapravo je to pitanje mnogo dublje i složenije… Ne ljutim se kad se desi nešto tako, samo zamolim ljude da me ne oslovljavaju tako i objasnim im zašto.

 

Ako to izuzmemo, stvarni negativni komentari koje sam čuo od ljudi u regionu posledica su pogrešne ili loše informisanosti, ne mržnje. Istini za volju, suočavam se sa mnogo više rasizma u Velikoj Britaniji nego bilo gde na Balkanu.

  • Kakvi su Vaši utisci o Srbiji?

Razlike na Balkanu su prenaduvane jer je reč o sitnicama koje zavise više od regije nego od nacionalnosti. Mogu da kažem da veoma volim Srbiju jer je seme moje ljubavi prema Balkanu posađeno u Beogradu. Međutim, ono što je učinilo Sarajevo mojim domom jeste činjenica da sam se ovde povezao sa više ljudi i da me za ovaj grad vezuju brojna iskustva.

 

  • Šta Vam se na Balkanu najviše dopada, a šta Vas nervira?

Volim balkansku opuštenost, ali me to i nervira. To je i dar i prokletstvo. Odlično je za moje mentalno zdravlje, ali šteti mojoj produktivnosti. Gde god da se nalazim uvek će u meni biti to malo Londona što me uvek tera na akciju.

  • Šta bi ljudi na Balkanu morali da promene kako bi bili srećniji i uspešniji?

Rekao bih da treba da misle “van kutije”, ali pošto ni ne vidim kutiju, reći ću da samo treba da misle što je otvorenije moguće i da se fokusiraju na staze kojima idu, a ne na prepreke koje su pred njima. Manje se žalite, više delajte. Razumem ljude koji se žale na političku situaciju, nemoguće je to trpeti i držati u sebi, ali – umesto da danima sediš u kafiću i kukaš, iskoristi tu energiju i napravi nešto! Napravite nešto zajedno!

 

A post shared by Smooth Deep (@smooth_deep) on

 

Što se više ljudi poveže to će jače i veće društvene i političke promene nastati. Nigde na svetu politička elita ne daje više ovlašćenja narodu zato što želi, već zato što misle da je to jedini način da bar malo moći zadrže za sebe. Ukratko, mislim da ljudi širom Balkana ne smeju da dozvole ograničenjima u kojima se društvo nalazi da ograniče njihove snove i maštanja.

  • Često pevate o Balkanu u svojim pesmama. Šta Vam je najveće nadahnuće?

Mnogo pesama sam napisao tokom života na Balkanu jer ovde dobijam dosta kreativne inspiracije. Još otkako sam prvi put došao u Beograd i video koliko je talentovanih ljudi u gradu za koji su mi rekli da ne bi trebalo da ga posetim. Kada sam došao u Sarajevo tek što sam diplomirao i bio sam zabrinut za svoju finansijsku situaciji. Upoznao sam ljude koji su bili u sličnoj ili goroj situaciji – ali sa osmesima na licima. Imali su dovoljno vremena da sednu sa prijateljima i da popiju kafu, umesto da samo čupaju kosu od nervoze. To mi je najveća inspiracija. Tokom prvog perioda života u Sarajevu, provodio sam nekoliko sati dnevno pišući.

  • Poznajte dosta hip-hop umetnika širom Balkana – koga biste voleli da izdvojite?

Ako na Balkanu postoji jedna stvar onda je to talenat, a ako nečega nema na Balkanu onda su to platforme gde biste mogli da pokažete svoje talente. Što se tiče hip-hop umetnika, tu je nekoliko imena koje bih izdvojio. Nažalost, hip-hop scena nije toliko razvijena, naročito ne u poređenju sa folk ili turbo-folk muzikom koju bih najradije zabranio kad bih mogao.

 

Šalu na stranu, izdvojio bih repera koji nastupa pod pseudonimom Magic Sone, za kog mislim da je izuzetno potcenjen. Uz njega, jedina osoba za koju znam da odlično repuje i na stranom jeziku jeste srpski umetnik Plema. On je jedan od momaka zbog kojih sam i došao prvi put u Srbiju. Ima lep glas i odlično repuje, ali pošto je sad fokusiran na malo drugačiji stil rekao bih da se razvio i u fantastičnog pevača.