PESAK ZATRPAVA ŽIVE LJUDE: Stanovnici ovog ribarskog mesta počinju dan BORBOM ZA VAZDUH!

Šojna
print screen/youtube.com/Станислав Феофанов

Stanovnici ovog sela se svakog jutra bude zatrpani peskom, pa im je za izlazak iz svojih domova neophodna lopata i marljive ruke.

 

Neobično selo Šojna nalazi se na rubu arktičkog kruga, a uprkos hladnim temperaturama njihova se obala smatra pustinjom. Kruti pesak prostire se na oko 10 kilometara obale Belog mora, gde se nalazi Šojna.

Ono što je nekada bilo malo i tiho ribarsko selo 1930-ih je poraslo je i sada ovde živi 1500 ljudi sa 70-a ribarskih brodova.  Nekada vrlo bogat morski život industrija je ugrozila masovnim izlovom, a naposletku je zbog nestašice ribe propao posao pa se populacija u selu značajno smanjila.

Ljudi su se masovno počeli iseljavati, idući u nova ribarska mesta koja im nude bolju perspektivu. Ipak, ostali su starosedioci i oni koji nisu imali mogućnosti otići, a uskoro su u Šojni doživeli i neobičan fenomen – peščane dine su započele svoju invaziju na mesto.

Isprva polako, morski sistem je postao neuravnotežen zbog preteranog izlova, pa se okeansko dno počelo pomicati. Nekada potopljene peščane dine krenule su prema obali, zbog čega je Šojna počela tonuti. Napočetku je to bilo neznatno, ali 1980-ih se pesak počeo približavati kućama, a u ranim 90-ima je zahvatio grad.

Ljudi iz Šojne su jedne večeri normalno legli na počinak, a ujutro su se zaprepastili – bili su živi zakopani u svojim kućama. Pogled kroz prozor otkrivao je samo gomilu srebrnog peska preko kojeg se preliva sunčeva svetlost – naprosto ih je progutalo okeansko dno.

Nakon što su se iskopali nadali su se da je njihova noćna mora gotova, ali nije bilo tako. Pesak im se i dalje prikrada dok spavaju zakapajući stanovnike.

Masovni egzodus

Ionako mala populacija pretrpela je još jedan egzodus, iza sebe ostavljajući groblje brodova i kuće koje se urušavaju u selu koje se pretvara u mesto duhova.

Danas je Šojna dom oko tri stotine ljudi koji preživljavaju sa mizernim penzijama, socijalnim nadoknadama za nezaposlene, u slobodno vreme loveći guske i otkopavajući pesak. Nažalost, tržište rada je nepostojeće, a mesto nema novca kako bi se u njega ulagalo.

Nema hotela ni restorana, a grad ima samo nekoliko manjih prodavnica. Ljudi iz Šojne se probude, iskopaju iz pijeska kad je potrebno i jednostavno postoje u tom udaljenom i bizarnom kutu sveta. Svakodnevni život sa peščanim olujama Zapadni vetrovi nose dine uz obale tako brzo da doslovno mogu pokriti čitavu zgradu u jednoj noći.

Ipak, stanovnici su naučili nekoliko trikova koji im olakšavaju život – noću ostave vrata otvorena kao dobrodošlicu pesku, a barem ujutro mogu izaći napolje. Ovakav način života čini većinu kućnih poslova besmislenim, pa tamo nema brisanja prašine ili usisavanja.

Izaći se može jedino morem ili vazduhom

U selu nema potrebe za asfaltiranim putem ili železnicom, a svako putovanje iz Šojne svodi se na brod ili vazduhoplov koji poleće sa skromne piste duge 650 metara i naravno, prekrivene peskom.

Ipak, čak i to nije neka nužda, nije da lokalci žele otići od tamo. Uprkos teškim okolnostima, stanovnici su ponosni na svoj neobičan stil života, a uslovi koji se drugima čine nepodnošljivima za njih su normalni. Brojni stranci pokušavaju naći način kako da im olakšaju, a arhitekt Jan Gunar Skjeldsoj prikuplja najbolja arhitektonska rešenja za stanovanje kojima bi se mogao umanjiti uticaj peska.