POTRESNA ISPOVEST LEKARA: “Rekao sam pacijentkinji da umire, a NJENA REAKCIJA progoniće me dok sam živ”

Bolnica
Pixabay.com

Ispovest lekara koji je po prvi put u karijeri morao da kaže pacijentkinji da ima tumor u terminalnoj fazi divljiva je i potresna, a naučiće vas mnogočemu o životu i gubitku.

 

Lekar sam već tri godine. U tom periodu proveo sam vreme sa ljudima dok su bili u najkritičnijim životnim fazama – u momentima kada im se tlo izmaklo pod nogama, a kada im se duša cepala na komade.

Biti tu za pacijente i njihovu porodicu u takvim trenucima je neverovatna privilegija. To je jedan od razloga zbog kojih sam i studirao medicinu, a najveći uzori među lekarima su oni koji umeju da pruže podršku.

Sećam se jedne svoje smene – bilo je zimsko popodne, bili smo prebukirani, a falilo nam je osoblja. Svi kreveti bili su popunjeni.

Pacijentkinju od nekih 30 godina u bolnicu je unela porodica. Zabrinuli su se jer se čudno ponašala u kući. Nije u pitanju bilo ništa ozbiljno, ali se ponavljala, ljutila se zbog sitnica i zaboravljala gde se nalazi. Odmah sam posumnjao da se radi ili o nekom neuropsihijatrijskom problemu, ili da su to stanje izazvali lekovi i/ili droga.

Kroz razgovor sa njom, zaključio sam da je emotivno otupljena, što je samo ojačalo moje sumnje da se radi o problemu sa mentalnim zdravljem. Rekla mi je da je jedina ozbiljnija dijagnoza koju je imala celog života bila kvržica u grudima.

Konsultovao sam se u vezi njenog slučaja sa svojom mentorkom. Rešili smo da je pošaljemo na snimanje glave, budući da nam analiza krvi nije donela ništa za šta bismo mogli da se uhvatimo.

Uzeo sam pauzu od dvadesetak minuta i otišao na sendvič sa kolegom koga nisam video mesecima. Smejali smo se i pričali sasvim obične priče – kakvo je to bilo olakšanje i zaborav na mučne scene iz operacionih sala!

Pri povratku, krenuo sam u vizitu i proverio rezultate svojih pacijenata. Sve je teklo normalno, a onda sam primetio da se pacijentkinja vraća sa snimanja glave. Završila je mnogo ranije nego što sam pčekivao. Nažalost, radiolog nije priložio i svoj izveštaj, ali sam rešio da svakako pogledam slike.

Kada sam video prvu u nizu, ukočio sam se. Gledao sam u ekran dobrih par minuta. Umesto crno – sive mase u obliku oraha, kakav je inače mozak, video sam ogromnu, nepravilnu i bezobličnu masu. To je mogao da bude samo neki ogromni tumor – možda primarni, a možda i metastaza od raka dojke.

Kada sam video veličinu te mase, instinktivno sam odmah znao da se to ne može preživeti. Ta masa će ubiti ženu.

Ponovo sam pozvao svoju mentorku. Predložila mi je da se povučemo u praznu sobu kako bismo se dogovorili kako da joj saopštimo vesti. Rekla mi je i da očekuje da ja preuzmem glavnu ulogu i lično joj saopštim – to će biti novo i korisno iskustvo za mene, a ona će mi pružiti podršku ukoliko mi zatreba.

– Samo budi pozitivan – posavetovala me je.

Pozitivan? Šta, za ime boga, da nađem pozitno u njenoj dijagnozi, kada ima kancer u terminalnoj fazi?

– Možemo da je oslobidimo nekih od simptoma tako što ćemo joj davati steroide, a može i da ide kući danas – rekla mi je mentorka.

Nažalost, budući da je bolnica tog dana bila prebukirana, nisam mogao da odvedem pacijentkinju u neku mirnu prostoriju, već sam vesti morao da joj saopštim na bolničkom krevetu.

Dok sam povlačio zavese, želudac mi se uvrtao. Delovalo je tako pogrešno, saopštiti takve vesti na mestu punom nepoznatih ljudi. Bila je okružena porodicom i prijateljima. Nesiguran u to šta treba da radim, pitao sam je: “Jeste li sigurni da ne želite da suprug bude kraj vas”. Ovo je bio dovoljan nagoveštaj u kom će se smeru voditi razgovor, i počela je da plače.

– Bojim se da imam loše vesti. Na skenu vašeg mozga uočili smo senku, i verujemo da je u pitanju tumor – izrekao sam.

Ono što je usledilo proganjaće me do kraja života. Visoki vrisak ispunio je intiman prostor sobe pacijenta. A zatim je prerastao u plač. Izgledala je kao da sam je udario maljem u lice. Stropoštala se na pod, jecajući, plačući, moleći me da prestanem da govorim.

Nisam mogao da nastavim dalje. Zasuzio sam i okrenuo se ka mentorki koja je uskočila, objasnila situaciju, kao mnogo puta do tada. Rekla joj je da ne brine, rekla joj je da joj je žao, rekla joj je da će ona srediti sve.

Osećao sam se kao takav promašaj. Morao sam da to odradim bolje. Potcenio sam težinu saopštavanja najgorih vesti koje pacijent može da čuje. Mentorka me je ubeđivala da se i takve stvari uče i da mi je ovo dobro prvo iskustvo.

Ipak, krici te žene ostaće sa mnom dok sam živ.”