GENIJALAC koji je ’90-ih stvorio VELIKU ROCK’N’ROLL PARTIJU: Pitali smo ga gde je NESTAO NJEGOV BEOGRAD!

Savo Nešković Savone
Dnevno.rs/Kolaž

Neki ga se sećaju iz filma "Kako je propao rokenrol", kao basiste koji "popije" palicu u glavu na probi Tragača, a neki ga znaju kao pravu (beo)gradsku facu i čuvara onog Beograda koji mnogima nedostaje.

 

Sećate se one generacije momaka koji su nosili starke i kožne jakne? Oni kulturni mangupi koji se “pošibaju” nasred ulice, ali prekinu tuču kako bi pomogli staroj komšinici da ponese cegere sa pijace…

Kako i sam naš sagovornik kaže, on je jedan od njih. Jedan od nekolicine “poslednjih mohikanaca i sinova grada koji još uspravno i čvrsto stoji kao štit od poplave raznih rijaliti programa i seljane koja preti da sasvim uništi i zatruje duh Beograda”.

O duhu srpske prestonice i tome šta i ko preti da ga uništi, za portal Dnevno.rs pričao je Beograđanin i roker Savo Nešković Savone.

 

  • Predstavnik ste Beograda kojeg su odlikovale generacije rokera i pankera. Da li je taj Beograd nestao u potpunosti ili se samo krije pod naletom drugačijih stilova? Šta mu se desilo?

Ja sam “mešoviti Beograđanin” – rođen u Zemunu, odrastao na Dorćolu, živeo u skoro svim značajnim delovima grada, trenutno sa prebivalištem na granici Vračara i Voždovca i svakodnevno se borim na svaki način da, kao usamljen primer, zastupam i širim duh gradskih vitezova sa ćoška kako bih pomogao nekim drugarima koji se nisu snašli u svim ovim mutnim vremenima da se izbore za pravdu i mesto pod suncem Beograda.

 

Ovaj grad im na neki način to duguje mahom zato što su to umorni izranjavani ljudi – što u poslednjim ratovima, što od padova po asfaltu i kaldrmi, ali su živi svedoci jednog mnogo lepšeg, srećnijeg, kulturnijeg i časnijeg Beograda. Trude se da do poslednjeg daha ni po koju cenu ne odstupe od vrednosti koje je Beograd nekada imao, a sada iz dana u dan, kako nestaju oni, nestaju i te vrednosti za koje je svaki pravi Beograđanin bio spreman da u svakom trenutku da i svoj život…

Što se tiče rokenrola i panka to se još drži. Taj duh održavaju Duje, Sabljar, Sanja Filipovič, Darko Džambasov i mnogi drugi koji iz večeri u veče roštiljaju po raznim pabovima i klubovima, kako bi održavali plamičak zdravog razuma i preko pesama prenosili poruke tih subkulturnih pokreta. 

Beogradu se desila opštepoznata stvar – pobedile su nas horde i čopori koji su nagrtali u Beograd i namećući neke nama strane vrednosti koje su razjedale i rušile duh grada. On se nalazi sabijen u ćošak ali i dalje, tako prikovan, odoleva seljani, rijalitijima, agresiji i svim drugim ogavnim stvarima. Oni mogu da zamene opanke cipelama, traktore limuzinama i da misle da su parfemima ubili miris balege, štala i brabonjaka… Duša im je gnjila i trula od zavisti da budu neko, a ni sami nisu svesni svog neznanja i nesvesti da će biti i ostati seljačine. Umrežili su se u građevinsku mafiju, stekli bogatstvo…

To su one žene koje su kravlja vimena zamenile perom i postale spisateljice, starlete, vedete i vendete ali nikada neće moći da kupe duh slobode koji poseduju ljudi koji su ga dobili rođenjem. Naravno, ima i sjajnih ljudi koji su došli iz istih krajeva kao i ovi nesretnici, ali su vrlo doprineli Beogradu. Ti divni ljudi nadgrađivali su duh Beograda donevši ono lepo što ljudi stiču rođenjem na kom god delu planete da se rode. Beograd je trenutno okupiran, ali neprimetno i tiho pruža otpor ološu koji trenutno vodi ali se nadam da rezultat nije i neće biti konačan i zacementiran.

 

  • Šta Vam iz tog perioda najviše nedostaje – muzika, duh Beograda…?

Nedostaju mi ljudi kojih više nema. Oni su Beogradu davali duh i šarm, uticali su na razvijanje i stasavanje mnogih generacija. Učili ih slobodi, časti, čovečnosti, buntu, hrabrosti, marljivosti, poštenju… Svemu onom što jedan pravi Beograđani treba da poseduje u sebi. To su ljudi poput Duška Radovića, Moma Kapora, Dragoljuba Mihajlovića Mihiza, Ace Popovića, Dušana Prelevića, Gage Nikolića, Bore Todorovića, Sonje Savić, Mileta Lojpura, Milana Mladenovića, Mije Aleksića, Čkalje, Bate Živojinovića, Mande… i mnogi drugi koje bi mogao da nabrajam u nedogled. Nebitno odakle su došli, ali su rođenjem imali DNK Beograda u krvi i do poslednjeg daha bili Beograđani.

  • Ko je i kakav je, po Vašem mišljenju, pravi Beograđanin?

Pravi Beograđanin je svaki čovek koji ima buntovnički duh, kome je istina i pravda na prvom mestu, onaj koji bi za druga učinio sve, onaj koji voli sve ljude nebitno koje su vere i sa kog dela planete oni bili. Pravi Beograđanin je onaj koji zna da se naljuti na svoj grad, da sedi na obalama reka i svađa se sa njim. To je onaj koji prašta svom gradu, onaj koji ljutito odlazi, a sa treptajima u stomaku i bubnjanjem srca u grudima se vraća u Beograd pa zadrhti kad na prilazu u grad ugleda Avalski toranj.

 

 

Onaj koji voli miris memle iz dorćolskih podruma u proleće, onaj koji voli da se ljubi sa voljenom osobom na letnjem pljusku kod crkve Svetog Marka, onaj koji voli svoje, a poštuje tuđe. Beograđanin je onaj koji će se potući za svoj grad ako neko priča ružno o njemu.

 

Beograđani su Flojd, Prle, Tihi, Uške, Bane Bumbar, Miki, Ekser, Švaba, Surovi, Dule Pacov, Višnja sa Tašmajdana, Marina, Branka, Goca, Žabac, Urke, Joca poštar, Kovač… kao i svi gradski likovi, vitezovi sa ćoškića – moj pekar iz kraja, baba Živka sa Kalenića, moj poštar, čistač, veterinar i svi vredni i pošteni ljudi koji žive od svog rada ne ugrožavajući živote pasa, mačaka, ptica… svi koji u sebi nose duh Beograda ma gde bili i koliko god godina imali…

  • Ko je danas pravi “beogradski šmeker”, po Vašim merilima, a ko prava “beogradska riba”?

Đole Kortina je autentični beogradski šmeker i mislim da to ne mora da se pojašnjava. Što se tiče riba tu je malo komplikovanije… ima ih sjajnih, ali kada bi rekao njihova imea mnogima to ne bi ništa značilo. Odlučio sam se za Saru Jovanović, nadolazeću u svakom smislu – glumi, igra, peva, a lepa je, šarmantna i pametna.

 

  • Vaš komšija je bio čuveni doajen srpskog glumišta Danilo Bata Stojković. Kakve uspomene imate na njega?

Bata je bio poseban. Pravi komšija koji je bio neposredan, pomagao bi svima… Klincima je rešavao ljubavne probleme i uvek je bio tu da nas ponudi vrućom “panjom” u sitne sate, da zapeva… On je kao Deda Mraz, rado viđen u ulazu zgrade, u bilo koje doba dana ili noći.

  • Snimali ste film “Kako je propao RnR”, sa čuvenim Đurinim “Tragačima”.  Smatrate li da je rokenrol zaista propao i zašto?

On nikada i nigde ne može da propadne. To je plamičak koji niko ne može da ugasi. On čeka nove mlade generacije koji žele da poruče svojim pesmama šta misle o svetskim političarima i njihovim politikama. Rokenrol je taj koji će sve da nas pogura i povede u borbu protiv nuklearnog naoružanja i uopšte oružja na celoj planeti.       

   

  •  

    Logo Velike Rock’n’Roll partije, Foto: Privatna arhiva

    Predsednik ste Velike Rock n Roll partije koja je osnovana 1990. godine. Za šta ste se zagalali i da li stranka i dalje postoji?

Tih godina partija se zalagala za legalizaciju lakih droga, prostitucije i slobode za r’n’r koji je bio vrlo ugrožen tih godina. Inače, partija je ugašena onda kada je trebalo da se izvrši preregistracija stranaka.

 

Preregistracija bi nas stavila u isti koš sa političkim ološom koji se tada nalazio na političkoj sceni, a i danas je tu. Da se ne bismo ukaljali, istupamo kao pojedinci i slobodni ljudi, bez straha da se suprostavimo kako strankama na vlasti tako i strankama u opoziciji koja je sramota za narod.

 

Većina ljudi iz stranke će biti ljuta opozicija svim strankama koje se budu borile za vlast što se tiče gradskih izbora. Sigurno ni u paklu droga ne bismo glasali ni za SNS ni DS. Nemamo favorita ni u jednoj stranci. Jedina ozbiljna osoba je gospođa Vesna Rakić Vodinelić, a ostale bolje da ne komentarišemo.