“Vrući avgustovski avgust bio je otežan znojem i strahom. Pitao sam se hoću li ikada videti ponovo moje roditelje”, piše novinar Bazfida, Den Pelešuk.
Poslednjih dana isplivala su brojna svedočenja o mučenju koje su pretrpeli novinari, aktivisti i demonstranti u Minsku, dok se situacija na ulicama samo dalje rasplamsava iz dana u dan. Prema prethodno objavljenim svedočenjima, demonstrante su tukli, skidali gole i pretili im silovanjem, a internetom su kružile i fotografije na kojima se vide posledice prebijanja.
Pelešuk ističe da mu je posle dva dana u beloruskom pritvoru jasno kako je tamošnji režim držao Beloruse pokorene i u lancima već više od dve decenije – upravo nasiljem.
Lukašenkov brutalni bezbednosni aparat besprekorno radi od 1994. godine kada je prvi put došao na vlast – nasumična hapšenja, svirepa prebijanja, psihološka tortura.
Novinaru Bazfida nije odobrena akreditacija, ali je svejedno otputovao u Belorusiju da otuda izveštava. Iako se držao po strani i ponašao praktično kao turista, svejedno je u prvim danima protesta koji su zahvatili Minsk posle Lukašenkove sporne pobede na izborima uhapšen. A onda je usledio “košmar”.
U kamion je zgurano njih petoro ili šestoro, piše Pelešuk, a onda su prvo odvezeni u policijsku stanicu gde su poređani uza zid zgrade, lica oslonjenih na fasadu i raširenih nogu, ruku iza leđa. Morali su da kažu svoja imena i datume rođenja, a ako neko nije stajao kako treba, dobijao je pesnicu u rebra ili udarac u kolena.
Onda su ugurani unutra, oduzeto im je sve što su nosili sa sobom i ponovo ih pretresli. Jedan od momaka je imao beiber sprej i odmah je dobio batine. Oborili su ga na zemlju i krvnički šutirali i tukli uz povike: “Šta ti je ovo jebeno trebalo?”
U narednih nekoliko sati su stizali novi uhapšeni, a onda im je svima naređeno da sede uspravno na uskoj drvenoj dasci prikovanoj za zid, oborenih glava i s rukama na kolenima.
Pelešuk je možda, kako sam ističe, bio donekle pošteđen jer je odmah stavio do znanja da je američki državljanin, pa nije pretučen kao ostali, a u toku noći su svi tako krvavi i sve hramljući odlazili da popune papire o hapšenju. Svima je pisalo da su privedeni zbog učestvovanja u neprijavljenom skupu.
Policajci su morali da se u međuvremenu vrate na ulice, pa su zatvorenike čuvali obični čuvari, a kada su se terenci vratili u stanicu, “vidno zagrejani i puni mržnje posle cele noći uličnih tuča – u Lukašenkovoj policijskoj državi, oni su vrh koplja – žudeći za još nasilja i kao da su im mozgovi isprani da i najmanje neslaganje tumače kao izdaju.”
Njihova jedina svrha je, ističe Pelešuk, da uteraju strah u kosti beloruskih građana.
Policajci su uhapšene potom podigli, a onda im naredili da kleknu s rukama na leđima i da glave prislone na pod.
“Obigravali su oko nas uz tiradu pretnji i psovki, kao predatori koji njuše plen”, piše Pelešuk. A onda su ponovo tukli one koji nisu glave naslonili na pod “kako treba”.
Pelešuk piše da su ih narednog jutra podelili u dve grupe i je onda shvatio da ga šalju negde drugde, bez pasoša, da niko ne zna gde je i da možda više niko nikad neće moći da ga nađe.
Ponovo u kamion, ponovo na kolenima, ponovo s licima prislonjenim uz sedišta, bez ideje gde ih vode.
Jedan od uhapešnih je usput dobio i panični napad, a posle sat i po stigli su u zatvor u okolini Minska.
“Dobrodošli na najgore mesto na planeti”, rekao im je jedan policajac. “Ovde ćete se naučiti pameti.”
Odvedeni su u ćeliju sa deset kreveta u kojoj je već bilo ljudi i kada su ušli, piše Pelešuk, tada je svima bilo jasno da se nešto promenilo. Aplaudirali su novopridošlim “političkim zatvorenicima” i iako su sedeli tu smrskanih lica i u odeći na kojoj se krv odavno skorila, otvorenih kolena koje cvrče od infekcija, skoro da se niko osim onih najmlađih osamnaestogodišnjaka nije plašio.
Pelešuk je na kraju pušten i u beloruskim zatvorima se i dalje drži desetine protivnika represivnog režima, ali da, nešto se promenilo. Belorusi su u Minsku održali najveće demonstracije u istoriji ove zemlje, ne može im ništa ni Lukašenkova okrutna policija, ma koliko ih tukla.
Naposletku, kako je Pelešuku u zatvoru rekao Vasja, sredovečni vlasnik automehaničarke radnje, “posle ovoga, čega još treba da se plašimo?”.