Baš današnji,15. maj 2014. godine neće zaboraviti nijedan stanovnik Srbije. Tog dana počele su katastrofalne poplave koje su hiljade porodica ostavile na ulici i uništile sve što su do tada stvorili. Godinu dana posle, ožiljci su sveži, strah i dalje postoji, a deca nakon svake kiše govore o evakuaciji.
Kažu da nesreće ujedinuju ljude, a nažalost, mi smo to osetili na svojoj koži. Istorija ne pamti obilnije i razornije poplave na ovim prostorima, ali ni toliku solidarnost i saosećajnost kod ljudi.
Koliko su prošlogodišnje poplave bile strašne, najbolje znaju ljudi koji su usred noći, sa decom u naručju ili sa par stvari koje su uspeli da zgrabe u tom trenutku, bežali iz svojih domova na sigurno.
Marija iz Svilajnca (27) kaže da danas ne razmišlja mnogo o toj kobnoj noći kada su Resava i bujični potoci poplavili ceo grad, njen dom, ostavili je na ulici i uništili sve što je njena porodica do tada stvorila. Ipak, i dalje, kada pada kiša, sanja sve kroz šta je prošla.
Ljudi i dalje strepe i govore „ne daj Bože da se opet ponovi“. Danima sam viđala uplakane i uplašene ljude, imala sam noćne more zbog svega što sam doživela tog maja. Bilo je strašno, ali smo preživeli – priča sa setom naša sagovornica.
Kako kaže, i dan danas osećaju se posledice katastrofalne poplave.
– Ljudi su u početku bili pod stresom, nesrećni i razočarani. Kada je bio prvi udar, niko nije gledao ko je ko, svi su međusobno pomagali. Nakon toga, kada se situacija malo stišala, ljudi su se okrenuli sebi i svojoj porodici – objašnjava Marija.
Svilajnac je, pored Obrenovca i Krupnja, grad koji je najviše bio uništen u poplavama. Stariji ljudi bili su više razočarani i teže su sve podneli, za razliku od mlađih.
– Oni koji su preživeli rat ’95. kažu da su im majske poplave bile mnogo teže. Ljudi jednostavno nemaju više snage da ponovo stvaraju i kreću ispočetka – ističe Svilajnčanka.
U pomoć poplavljenima među mnogobrojnim ogranizacijama, udruženjima i pojedincima, uključila se i Fondacija SOS Dečija sela Srbije. Oni su u početku pomagali u materijalnom smislu, a onda su se skoncentrisali na rad sa decom. Najviše su bili usmereni na Larazevac i Obrenovac.
U Lazarevcu smo otvorili sigurno mesto za decu, gde su bili smešteni klinci čije su porodice preživele poplave. Stvorili smo im svet u kojem su opet mogli da budu deca i da ispolje sve svoje kvalitete – kaže Maja Simić iz fondacije SOS Dečija sela Srbije.
U Lazarevcu je bilo smešteno skoro 120 dece, dok su u hotelu Obrenovac utočište pronašle brojne porodice koje su izgubile domove u poplavama.
– U Obrenovcu smo radili sa 200 dece. Hotel je raseljen pre mesec dana, jedan broj ljudi se vratio u svoje domove, kakvi god oni bili. Neki su obnovljeni potpuno, neki ne, dok za pojedine ljude nije ni počelo zidanje zgrada u kojim treba da žive – ističe Simićeva.
U kasarni Obrenovac kao kolektivnom centru i dalje živi oko 200 ljudi, od kojih 50 dece.
– Otvorena je odmah nakon poplava, a pre toga je bila zatvorena deset godina.
Higijenski uslovi za život su jako loši. Deca dobijaju užinu svakog dana, a naše edukatorke rade sa njima. Na svaka dva meseca pružamo materijalnu pomoć Lararevcu i Obrenovcu, gde 50 porodica dobija pakete higijene i hrane. Osim humanitarne pomoći koje dobijaju od nas, ove porodice nemaju nikakav drugi izvor primanja i prihoda – ističe sagovornica.
Tokom pomaganja ugroženima, Maja je čula strašne životne priče.
Strah zaista postoji, a kada su pre nekoliko nedelja bile intenzivnije padavine od tri dana zaredom, ljudi su počeli da paniče, pogotovo porodice koje su bile smeštene u hotelu. Prisutna je i trauma kod dece, odmah govore „biće opet poplava”, spominju evakuaciju čamcima i vožnju helikopterom. Porodice stalno pričaju o novim poplavama koje se najavljuju, koje će biti još gore od ovih – objašnjava radnica fondacije.
Kako kaže, i danas, godinu dana posle, obilaze porodice koje su raseljene i koje žive u nehigijenskim uslovima gde ima pacova i zmija.
– To je tužna i potresna slika. Strašno je kada vidite porodicu sa sedmoro dece koja živi u jednoj sobici. Ožiljci su i dalje sveži. Imala sam prilike da pričam sa porodicama koje su bile poplavljene, pa i godinu dana nakon toga sa suzama u očima se prisećaju tih dana. Ipak, mislim da smo uspeli da pomognemo deci. Kada god su nas videli kroz prozore hotelskih soba, trčali su ka nama i radovali se – zaključuje Maja Simić iz fondacije SOS Dečija sela Srbije.
Na kraju ostaje jedno pitanje: šta treba da se dogodi kako bismo se opametili i sprečili da se više nikada ne ponovi maj iz 2014?