Ko je pravi heroj i ko je imao čast da stoji pored koga?

Danima se priča o fudbalskom meču između Srbije i Albanije. Incident, koji prevazilazi granice fudbala a mi to nećemo ili ne želimo da shvatimo, uspeo je da zaseni mnoge lepe stvari koje su se tih dana dešavale. Pričalo se i o njima ali mnogo manje. Kraće. Ređe.

Iste noći i u isto vreme, kada se odigrao čuveni incident, nekoliko kilometara dalje prestoničkim asfaltom, u prepunom Sava centru održana je premijera filma “Branio sam Mladu Bosnu”. Beograđani su se podsetili kako je to imati ideale i slepo verovati u njih. Boriti se za ostvarenje svojih ciljeva, makar oni bili pogrešni. Grupa mladih glumaca, mahom još uvek studenata, maestralno je iznela snagu sloge i ćutanja Mladobosanaca. Sloga, želja, odlučnost i razumevanje na delu, dva dana pred Vojnu paradu. Slučajnost?

DAN PARADE. Svaka važna ličnost bila je tamo. Najvažniji u prvom redu. Onda sam ugledala njega. Preslatki dekica stajao je rame uz rame pored velikog premijera. Svi smo se pitali ko je to. Brzo se pročulo da je on bio među herojima koji su oslobađali Beograd. Tako je ovaj gospodin “IMAO ČAST” da stoji pored premijera. Zapitala sam se, ko je tu pogrešio? U mom shvatanju sveta i univerzuma, premijeru je trebalo da bude čast da stoji pored heroja Steve Opačića! I njemu, i ostalim članovima Vlade i “uglednim političarima”. Sve se okrenulo naglavačke. Pa je tako i ovaj heroj u očima zaslepljene mase verovatno manje bitan od velikih političara.

Pored Steve, u redovima iznad bilo je još heroja iz rata. Prema mom skromnom mišljenju, svi ti hrabri ljudi su MORALI da stoje u prvom redu. Jer su barem tog datuma, upravo oni bili najvažniji. Gordi i ponosni, skromni i dostojanstveni, nenametljivo su stajali na kiši. Šteta je što smo se samo tog dana setili da smo zbog njih danas slobodni. Doduše, samo fizički, ne i duhom.

Zbog njih je naš Beograd ostao neukrotiv, lepršav i svoj. Slobodan! ONI su rizikovali život i neumoljivo terali neprijatelja, pa čvrstim i odlučnim koracima oterali i poslednjeg okupatora. E, o njima se NAJMANJE priča danas, u svetu performanasa, afera i pomerenih vrednosti.

A oni! Njihovi pogledi! U očima im se i dalje mogla uhvatiti, bar na trenutak, ONA ISKRA. Onaj sjaj. Odlučnost. Hrabrost. Neumoljivost i nepokolebljivost. Za nauk.

ZATO su naši heroji morali da budu u prvom redu. Da im političari ustupe najvažnija mesta. A MI smo prethodnih godina MORALI više da pričamo o njima. Pošto nismo, možemo samo da sledimo njihov primer kako bismo postali bolji ljudi: da sa istim sjajem, odlučnošću i hrabrošću mi OSLOBODIMO SEBE. Da stvorimo dovoljno prostora za ostvarenje svojih snova, i da slepo verujemo u njih, pa da hrabrim i odlučnim koracima krenemo ka svojim ciljevima. Baš kao što su oni tog oktobra, složno i odlučno krenuli u oslobađanje našeg Beograda.

Tek kada u potpunosti shvatimo to, kada budemo istinski razumeli njih i njihov čin, bićemo spremni da stvorimo HEROJE SVOG VREMENA, ili čak da postanemo oni. Zato, oslobodite sebe.