KOLUMNA Odlikovanje odlikašu

Tomislav Nikolić
Beta

Pošto je već potrošio odlikovanja na predsednike država koje u svom nazivu imaju stan (zemlja, uporište, stajalište), predsednik Srbije Tomislav Nikolić usmerio je kompas ka drugoj strani sveta kojoj ovih dana deli ordenje. Na toj strani, države nemaju odrednicu stan, što ne znači da su tamo svi beskućnici. Nikolić to čini više zbog ravoteže na liniji Istok-Zapad.

 

Nedavno, Nikolić je odlikovao bivšeg kubanskog predsednika Fidela Kastra Orednom Republike Srbije na lenti. Pošto je već krenuo u posetu toj nama bliskoj zemlji (od Beograda do Havane jedva da ima 9.168 kilometara vazdušnom linijom!), Nikolić je poneo još jedan, isti takav orden za premijerku Jamajke Poršu Simpson Miler. Ne znam koliko nas vazdušnih kilometara deli od gospođe Porše, ali znam da je vremenska razlika na mom i njenom satu sedam sati. Kad na pretraživaču ukucam „rastojanje između Beograda i Kingstona” dobijem odgovor – Paraćin i Vlasotince. Verovatno biram pogrešan internet-pretraživač.

Nikolić ovih dana boravi na Kubi, ona mu je i bliža i bliskija od, recimo, Srebrenice, u koju neće otići na obeležavanje dvadesetogodišnjice masakra u tom gradu. U Havani je ugodnije, a i toplije, tamo se razmenjuju kolajne. Jednu takvu, zove se „Hose Marti”, Nikolić je primio do kubanskog predsednika Raula Kastra za zasluge i doprinos svetskom miru, obrazovanju, kulturi i nauci! Da li doprinos svetskom miru podrazumeva i neodlazak u Srebrenicu? Odgovor na to pitanje izlišno je navoditi.

Idemo dalje. Kubansko odlikovanje dodeljuje se i za doprinos obrazovanju, kulturi i nauci. Nikolićevo obrazovanje ne doseže dalje od poznavanja pečenja rakije u Bajčetini, proročanstva o malim žutim ljudima koji će se napiti vode s Morave i kojekakvih mitova i legendi na kojima bazira svoju politiku o srpskom narodu vekovno povezanim bratskim vezama s Kubom i Jamajkom. I još nekim stanovima.

Kultura? Šta to beše? To beše nešto uzvišeno, osim ukoliko se tom imenicom ne ilustruje Nikolićeva donacija nekoliko (nepročitanih) knjiga Narodnoj biblioteci ili podrška supruzi Dragici u njenom humanitarno-kulturnom radu na ikonopisanju, izradi mozaika, šustikla i tkanju ćilima. Tako obično biva kad jelek, anterija i opanci zasednu u blindirani ambijent kože, klime, jelkice-vanile.

Mic, po mic, stigosmo i do nauke. Ona je u diretknoj sprezi s obrazovanjem, te je pečenje rakije na naučnoj osnovi referenca koja se ne može zanemariti. To što iz zemlje kojom predsednikuje, mladi, obrazovani, naučeni i s titulama doktora odlaze u pečalbu jeste dopirnos nauci. Svetskoj. Za takve ovde mesta nema, ali će se kao apatridi već snaći u belom svetu i doprineti borbi protiv masnih tanjira u nekom restoranu na Kubi ili Jamajci. Za naučni rad nema boljeg mesta od kujne. Zna to, iz iskustva, i akademik Nikolić.

Koliko su ovi na suprotnoj strani sveta od stanova upućeni u Nikolićeva dostignuća u oblastima za koja je odlikovan, rečito i slikovito govore i hispano mediji koji gromoglasno najavljuju njegovu posetu Kubi ilustrujući je fotografijom bivšeg predsednika Borisa Tadića, ispod koje piše: El presidente de Serbia, Tomislav Nikolić. Za grešku postoje bar dva objašnjenja: ili im je program koji koriste za rad sajta pobrljaveo ili pojma nemaju ko je Nikolić. Ako je ovo drugo, onda je zaista sramota da ne znaju ko je čovek koji je toliko zaslužan za svetski mir, obrazovanje, kulturu i nauku. Uostalom, Tadićeva fotografija i nije neka greška, ista je to fela.

Dobitnik ordena, koji je i sam podelio poveću gomilu sličnog znamenja, može da se prsi i uzdignute glave da šeta ulicama Havane na čijim ćoškovima sede omatoreli revolicionari s gitarama i horski pevaju: Hasta Siempre Comandante. Za tu priliku mogao je da povede i onog Vulina, da učini detetu revolucije plezir. Možda ovaj nije zaslužio orden, ali za Kubu ima prikladnu garderobu. Nema sumnje da bi se kostimiran u Če Gevaru osećao kao svoj na svome. Kao da je u svom stanu.