LIČNI UGAO: Podseti me šta to beše ljubav ili zašto DAN ZALJUBLJENIH NIKADA NE SLAVIM 14. FEBRUARA

Ljubav
Pixabay.com

Postoje dva dana u godini tokom kojih nastupi opšta histerija koju mi je neverovatno zanimljivo da posmatram. Prvi je današnji Dan zaljubljenih, a drugi 8. mart.

Gledam kako se muškarci razlete po gradu u panici kako će organizovati ili kupiti štogod svojim damama, pa razmišljam kako se njihova histerija može meriti sa onom ratnom kad ljudi u agoniji kidišu na šećer i brašno.

I dok oni siroti lete po gradu sa dušom u nosu, njihove izabranice u stilu šiparica zamišljaju čime će ih to njihov muškarac iznenaditi, pa se tako nadaju da će to biti nešto “VAU” kako bi posle sirote mogle da paradiraju tim darom na društvenim mrežama.

 

Ne kažem, razlete se i žene – kako će ga iznenaditi, hoće li mu napraviti mafine ili kupiti kravatu, ali nekako ih to manje optereti, jer muškarce ti pokloni manje zanimaju, pa ni jednoj ženi neće “leteti glava”, ako zaborave na to.

I tako… dođe taj dan, pa neko dobije večeru u gradu, neko cveće, a neko čokoladu… i ne, nije ovde reč o vrednosti poklona! Važno je to nametnuto opterećenje koje proizilazi iz iščekivanja.

Važno je što žene očekuju poklon i pažnju na današnji dan, a muškarci se osećaju kao na giljotini (jer to se mora!) pa ako ne ispune očekivano, eto skandala kad se sretnu sa svojom lepšom polovinom.

A, kad to prođe, stiže i pitanja iz okruženja: “Šta si dobio/la za Dan zaljubljenih?”, koja neodoljivo podsećaju na ona “Šta si dobio/la iz matiša?” i koja u sebi nose odskočnu dasku za potonje nadmetanje i klasiikovanje kako bi se potom “najbolji” šepurio svojim dostignućima.

I ne može čovek da se ne zapita da li je moguće da smo ljubav pretvorili u takmičarsku disciplinu, da smo je srozali na nivo toga ko ima bolji automobil ili telefon, da smo je sveli na klasičnu potrošačku korpu u kojoj u zavisnosti od namirnica i njihove cene vrednujemo njenu snagu.

Izgleda da smo zaboravili da se volimo, darivamo i pokazujemo pažnju nevezano za datum. Zar naša ljubav nije ta koja određuje svoje dane, zar ona nije ta koja treba da je sveprisutna 24/7, svih 365 dana u godini? Da li smo zaista uspeli da je svedemo na jedan datum u godini?

Možda smo zaboravili njenu svrhu, pa smo je smišljajući joj dan u godini bacilli na najniže grane. Ili nam zaista treba taj jedan dan, da bi nas podsetio “šta to beše ljubav”, jer bez toga ne bismo znali.

Za mene je ljubav jedna od onih stvari koja ili postoji svih 365 dana u godini ili ne postoji! Ona ne sme da dobije samo jedan dan u kalendaru… ili je ima ili je nema, jer NE ŽIVI SE POLOVNO, SINE MOJ!

A, ako smo ipak spali na to da se naša ljubav i pažnja pokazuju i ogledaju u okviru Dana zaljubljenih i da smo joj zaista odredili taj jedan “termin” godišnje, onda ću samo reći… jadna nam je ta ljubav!